(Kisindžerova sjenka: duga ruka najkontroverznijeg američkog državnika - Kissinger's Shadow: The Long Reach of America's Most Controversial Statesman; Greg Grandin; Metropolitan Books, New York, 2015; 339 str.)
U slučaju Henrija Kisindžera, Grendin (Fordlandia) nema potrebu za revizionistikom, niti za demitologizacijom. Njegova knjiga pokazuje da je ovaj državnik ne samo odgovoran za smrt miliona ljudi, već da je neosporno stvorio svijet koji prihvata beskonačni rat kao normalan spoljnopolitički tok. Ipak, Kisindžerova sjenka razlikuje se od drugih sličnih publikacija, u najmanju ruku od Suđenja Henriju Kisindžeru, gdje je Kris Hičens, vjerovatno njegov najveći kritičar, predložio da mu se sudi za ratne zločine.
Grendin za Hičensovu knjigu misli da je kontradiktorna, pretjerano opsesivna i sljedstveno - ne baš korisna. Time što poziva na linč i sebi nameće ulogu narodnog tužioca, Hičens potvrđuje da vidi samo jedan fragment inače mnogo šire slike, jednog demona u očiglednoj političkoj utopiji.
Greg Grendin, koji je za "Projekat Američke Imperije", uz Noama Čomskog i Čalmersa Džonsona, objavio knigu o američkoj politici u Južnoj Americi (Empire's Workshop), ovdje ide drugačijom maršrutom. Dobija se uvid u to koliko su se promijenili američki standardi od ere kad je Nobelovac Tomas Šeling isprva podržavao rat u Vijetnamu iz bezmalo infantilnih intelektualnih razloga, primjenjujući matematičke formule na vojnu strategiju. Kasnije je, zajedno sa kolegama s Harvarda, smatrao da se u stvari radi o zdravorazumnoj pogrešci - da SAD nemaju nikakva prava da koriste potencijalnu prijetnju o terorizmu kao opravdanje za vojnu akciju protiv suverene države s kojim prevashodno nisu ni bile u ratu - a što se u 21. vijeku očito uzima za moralno pravo.
Danas se neizmijenjena Kisindžerova politika, kojoj je i prva generacija neokonzervativaca (Ramsfeld, Čejni, Volfovic) svojevremeno zamjerala, ali samo iz pobuda što je "nejaka", koristi kako bi se autorizovala intervencija američke vojske u, prema nekim procjenama, 74 globalna konflikta. Grendin citira novinara Nika Tursa koji udvostručuje taj broj, izvještavajući da američka vojska djejstvuje u 134 zemlje - dakle, s uvećanjem od 123 odsto otkako je Obama dobio Nobelovu nagradu za mir.
Izvjesni mali primjer neće rasvijetliti misteriju o rasisti koji je digao u vazduh Indoneziju (Istočni Timor, etc.), Južnu Afriku (gdje su, recimo, u Angoli, stvari onda morali da ispravljaju Kastrovi Kubanci), a posebno Južnu Ameriku, ali će pomoći da se izoštri slika o niskom bucmastom Židovu za političkim stolom gdje obično nekoliko protestanata odlučuje o sudbini svijeta. Uzmimo u obzir Kisindžerovu post-vijetnamsku diplomatiju i jednu vojnu intervenciju iz 1975.g.
U početku se Kisindžer otvoreno protivio ratu u Vijetnamu. Ali je zatim isti rat razbuktao tako što je pregovore za prekidima konflikta, 1969, namjerno opstruirao kako bi se domogao pozicije u Niksonovoj vladi. Iako Niksona nikada nije simpatisao, ubrzo je skoro svu vojnu vlast preuzeo na sebe, u Vijeću za nacionalnu bezbjednost. Potom je uslijedilo ilegalno četvorogodišnje bombardovanje Laosa i Kambodže, zbog čega su Kisindžerovi povjerenici spaljivali, a onda i lažirali, dokumentaciju nakon svakog preleta, tim genocidom na vlast doslovno dovevši Crvene Kmere, koji su potom pobili bezmalo dva miliona žitelja Kambodže. I pored svega - čak i poslije Niksonovog impičmenta - Kisindžer je nekako ostao u vladi narednog predsjednika, Džeralda Forda. Njega je savjetovao da će javni prikaz vojne odvažnosti pomoći da Amerika povrati svoj sada već krti kredibilitet.
"SAD moraju da izvedu neku vojnu intervenciju negdje u svijetu", kazao je Kisindžer novinarima ubrzo nakon pada Sajgona, 1975, "a što će pokazati njenu odlučnost da nastavi da bude najveća svjetska sila." Pasivnost mora da bude izbjegnuta kako bi se pokazalo da je akcija i te kako moguća.
Na sreću je uslijedilo tzv. spašavanje posade američkog teretnog broda Majagez, koga su oteli Crveni Kmeri. Samo Kisindžer može da podstakne empatiju prema Crvenim Kmerima.
Ovaj minorni politički incident u Bijeloj Kući najednom je preimenovan u krizu, a pritom nije imao nikakve veze s pravim previranjima u Kambodži. Kisindžer je savjetovao da SAD "uradi nešto što će impresionirati Korejance i Kineze", dok je Fordov pisac govora, Bob Hartman, sugerisao da jak odgovor može doprinijeti Fordovoj popularnosti na domaćem frontu: "Ne smijemo samo razmišljati o tome što je ispravno, nego ono što javnost očekuje od nas."
Hartman je savjetovao Forda da se na problem ustremi kao Kenedi u Kubanskoj raketnoj krizi. Međutim, Kisindžer nije mogao da čeka, niti je htio da kontaktira Pnom Pen i započinje pregovore. Predložio je Fordu da posljednji put pošalje bombardere B-52 na Kambodžu i u jednom preletu potopi sve brodove u luci.
U međuvremenu ne bi trebali da smetnemo s uma da je isti čovjek, počev od februara '73 - mjesec dana nakon što su Vašington, Hanoi i Sajgon potpisali Pariski mirovni sporazum - upetostručio bombardovanje Kambodže.
Do 1972.g., SAD su sručile 53,000 tone bombi na Kambodžu. A za šest mjeseci tokom '73. bacile su, iz nepoznatih razloga, skoro istu količinu eksploziva kao za pređašnje četiri godine. Prethodno je na Vijetnam potrošeno više bombi nego što je iskorišteno tokom Drugog svjetskog rata.
Incident sa Majagezom je Kisindžeru takođe pružio priliku da tutoriše novog predsjednika u vezi s teorijom mahnitosti u međunarodnim odnosima. "Ovo je tvoja prva kriza", kazao je, "i trebao bi preko nje da uspostaviš reputaciju čovjeka isuviše neugodnog za bilo kakvo fingiranje."
U međuvremenu su Kambodžanci signalizirali da će vratiti Majagez; oslobodili su posadu i ribarskim brodićem je vratili američkoj mornarici. Bez obzira na to, vojna akcija je dobila zeleno svjetlo. Ubijeno je 18 Amerikanaca u pokušaju da se zauzme ostrvo u Tajlandskom zalivu, gdje je Majagez bio ukotvljen, kao i još 23-oje što je poginulo kad se srušio vojni helikopter. Ne zna se koliko je Kambodžanaca izginulo, ali B-52 su zasuli ostrvo, uništivši željezničku stanicu, luku, naftnu rafineriju i preko 300 zgrada, uz to potopivši i devet brodova.
"Moramo izgledati opasno!", rekao je Kisindžer, urgirajući na Forda da ne uzmakne. Docnije je Ford izjavio da je spašavanje Majageza bila jedna od njegovih najbitnijih odluka u vanjskoj politici. "Bilo je predivno", složio se Beri Goldvoter. "Vidjelo se da je ovo i dalje mudata zemlja." Čak ni Holivud ne može da ispili ovako stupidne scenarije.
Prema Grendinu, malo ljudi zna za Kisindžerovu opijenost njemačkom metafizikom, predstavljajući sebe u svojim knjigama kako gradualno dospijeva do skromnog agnosticizma, kad je u stvari bio agnostik prema istorijskom značenju još od svojih ranih dvadesetih.
Drugim riječima, Kisindžer ostaje dosljedan filozofiji da čovjek ne bi trebao da se osvrće na istoriju kako bi našao uzroke u današnjim nevoljama, kao ni da izučava posljedice negativnih političkih ishoda (kao što je recimo tragedija 9/11). Ne dozvolite da jučerašnje katastrofe stanu na put sutrašnjima akcijama - što se može uzeti i kao definicija američke spoljne politike. "Mi stvaramo našu sopstvenu realnost", rekao je Bušov kadar (vjerovatno Karl Rou) da bi opravdao invaziju na Irak. Zapadu su potrebni ljudi koji mogu "da stvore vlastitu realnost", rekao je Kisindžer prije 40 godina.
Jasno je da je više nemoguće pobjeći od kisindžerizma. Hilari Klinton, neoliberalni demokratski kandidat za ovogodišnji izbor za predsjednika Amerike, napisala je 2014. g. panegirik o posljednjoj Kisindžerovoj knjizi, Svjetski poredak (CID, 2015), nazvavši ga prijateljem i čovjekom u čije se savjete uzda. "(Ovaj) znameniti realista", napisala je "zvuči iznenađujuće idealistički", opravdavajući čovjekovu ulogu američkog političkog avatara. Kisindžerova vizija svijeta je zapravo njena vizija: "pravična i liberalna".
Bonus video:
