Nemam snage da opišem Versaille srednjih osamdesetih, čak ni dvorac, kamoli gradić, mali trg, sobu ili kolačarnicu u ulici Carnot, s vinarijom u drugoj pregradi, nakrcanom tavnim vinskim bocama ulubljenog dna, ako mi snagu ne uliju drugi pisci.
Kazao sam drugi, i eto Grada svjetlosti, čiji je Verasaille, razumije se, samo jedna zvijezda. No, to je varka, jer iza jedne riječi uvijek stoji stotinu drugih. Šta ako Grad treba opisati samo lukom šutnje, kao dugu posle kiše, kao školjku ili orhideju, kao fenomenologiju ili Husserla?
Možda moram izustiti riječ koja obuhvata sve druge: veze.
Veze su za mene fenomen i mirakl. Ispunjavaju me užasom i ljepotom življenja. Ako želiš da saznaš u životu zašto i kako ljudi pripadaju jedni drugima, zavučeni i prituljeni evropski gradovi, Salamina, Olomouc, Heidelberg, Perast, neki pariski kvart, bilo koji, prava su mjesta da saznaš sve o tome.
A pravi ključ - to su veze u njima.
Ne krvne veze - ljubavne, mislim.
Evropska intelektualna tehnika počiva na malim ali otrovno privlačnim (kamernim) vezama. Na fragmentima. Veze između kula u zavjetrini Sene, i prituljenog Melka na Dunavu, dragulji su na prstenu stare gospođe.
Konkurenciju ovim skrivenim gradovima čini još samo jedna kugla od beskonačnog broja fragmenata: zrna pijeska u pustinji Patagonije koja pune nozdre divljih konja.
Kad izbiješ nakon duge vožnje na Rio Colorado, poslijepodne, usred stravične ljetnje oluje, ugasiš motor i zatvoriš se u kolima sa dragim bićem, moleći se Bogu da preživite gromove, ti moraš znati da li to biće voliš ili ne - jer ti smrt dahće za vratom, vidiš u retrovizoru njenu modru šaku...
Drugi pisci
Kad kažem drugi pisci, koji gradove vide kao fragmente, ili veze između fragmenata, ne mislim na sve nego samo na jednog: Euripida (480 - 406. st. ere).
Zna se da on ima strateški značaj za antiku i za svjetsku kulturu zato što je pomjerio granice koje su zacrtali bogovi, iako njegova borba protiv bogova nije ateizam.
Reafirmirao je bunt i kanalisao ga u umjetničku formu, iako je izgubio osamdeset posto književnih i sportskih bitaka u životu (bio je rvač), usamljen kao pjesnik i kao kritičar. Pod stare dane, životareći od milosti na dvoru tiranina, jedne noći, pripit, posrnuo je na zemlju i raskomadali su ga psi.
Imao sam sreću da ga upoznam na pravom mjesti i u pravi čas. Pariz je mjesto gdje upoznaš najjače stvari. Tu, tačnije u Versailleu, dok sam polivao katranom željezničke tračnice za mizernu plaću s mojim drugom Manuelom, Baskijcem vjerenim s Francuskinjom iz srednje klase, patnja mi je postala jasna u svjetlu same sebe ne manje nego u svjetlu književnosti.
Ovaj dramatičar starine, za života neuspješan, gorak za čitanje, odredio je moje shvatanje smisla pisanja dok sam bio gladan i na dnu za tih versajskih ljetnjih noći 1985. godine. Ulio mi je ljubav i strast prema književnom fragmentu.
Zna se da je on napisao 92 drame, od čega je do nas doprlo svega 19. Možda bi se malo ko mogao mjeriti s Euripidom, da nam se on obraća svojom komletnom pjesničkom produkcijom, eventualno bi ga ugrozio Shakespeare. No, to sada nije važno.
Važni su Francuzi, Henri Berguin i Georges Duclos, jer su minorne fragmente digli na pijedestal cjeline. Subotom u zoru, dok se Manolo ne probudi - noću je ljuštio pivo i kliktao revolucijama a ujutru povraćao u lavabo s metalnim opiljcima - latio bih se kritičkog izdanja i konstatovao sa užasom da svaki autor, čak onaj euripidovskog formata, može biti rastučen i razdrobljen na fragmente, kao srča.
To znači, mislio sam u sebi, da su vrijednosti života, ljubav, nada, cvijet, Cetinje i Čevo (dva puka poglavlja Gorskog vijenca), ili Prag, samo fragmenti i ništa drugo. Privid velike stijene - u stvari zdruzgana džada. Ako ne otkriješ uzajamne veze gotov si i nema ti spasa!
“Trči dolje i kupi jogurt”, glasila je instrukcija katrandžije iz ugla sobice.
“Sad ću”, kazao bih, a u stvari sam sricao krhotine drame Feniks, od koje su ostali samo stihovi od 801-og do 815-og, dok je ostale pokrio mrak.
Stih 802. govori o bijedi i napasti starosti (O veillesse, quel fléau!...).
Stih 804. - o jadu djevojke koju udaju za starca.
Sledeći, 805. fragment, o ženi kao najtežem zlu ovoga svijeta, zakovao je pjesnika u istoriji kao ljutog ženomrsca. Stari pisci su znali odnekud da se on razveo najmanje od tri svoje žene. Ipak, mislim da mu se ovaj gorki stih više oteo u trenu slabosti, ili afektu vina, nego što bi ga promislio u dubini svoga genija: Une femme est de tous les fléaux le plus terrible!
“Đe mi je jogurt?”, trgla bi me dreka iz ugla.
“Odmah, Manolo, samo što nisam!”
Veze
Gorka stvaralačka sudbina (73 izgubljene drame: tog mora pjesništva nikad nećemo čuti hûk), skrenula je moju pažnju, dok sam učio književni zanat u gladi i nadi, sa pojedinca kojeg rastrgnu psi na dvoru tiranina prema čitavom narodu. I narodu se dešava isto, klisura njegova kulturnog pamćenja postane tucanik, raskomadana džada, pržina, mulina.
Taj me slatki užas i sada trese, napuštanje svečanog tona i pridruživanje prostom narodu koji se ili veseli ili pati. To pješačenje surom džadom od Čeva, preko Velestova, podno Garča, pa sve do Danilovgrada. To iskustvo fragmenta.
Nema ništa u staroj gospođi Evropi, čini se, što nije sadržano u njenom možda najtipičnijem pjesniku. On je prvi, pritjeran uza zid, mitologiju transformisao u psihologiju.
Savremenici su ga omrzli zbog izopačene erotike, kaže Paul Claudel, koji mu, međutim, na zadnjoj korici mog Flamarionovog izdanja priznaje dubok uticaj na francusku kulturu (une influence profonde).
Anatole France priznaje Euripidu otkriće duševnih bolesti (Il montra tout l’intérêt du travail de la vie, toute la beauté de ces maladies de l’âme), dva milenija kasnije, u jeku kada evropski Zapad to priznanje odaje njegovom učeniku Dostojevskom.
No, niko nije ugodio ćudima svijeta. Čak ni Manuel i ja, katrandžije na željeznici, nismo uskladili svoje poglede na spornog evrocentričnog autora. Pjesnik Medeje i među dvojicom katrandžija provocira oprečne stavove.
Manuel ga je ignorisao.
Sluteći da u ovom tragičaru leži iskonska Evropa, vaspitačica barbarâ, jednako slaba na poroke i vrline, ruinirana i konzervativna, kojoj otada do danas prijeti svako živ, svaka šuša i grmuša, ali koja je, uprkos svemu, kompas u buri nasred okeana, ja sam ostavio mjesta u svom srcu za svako ranjivo biće: za tragičkog pjesnika koji je prenio odgovornost sa bogova na čovjeka, kao i za katrandžiju koji se trijezni posle sinoćnog kermesa.
“Jebi se sa tvojim glupim knjigama! Sam ću sići do ulice Carnot, u kolačarnicu, da se naločem jogurta… Pizdo jedna!”
Bonus video:
