Krležina jednočinka ‘Adam i Eva’, objavljena 1922. godine, praizvedena 1925. u režiji Branka Gavelle 1925, u novije vrijeme u nekoliko navrata je zaintrigirala suvremena kazališta. U proteklih godinu dana postavljena je u zagrebačkim teatrima ITD i Histrioni, tako da sam sa velikim zanimanjem iščekivao predstavu u Herceg Novom. Utoliko prije što sam u programu vidio da je ukupan popis lica sveden na samo četiri, dok izvorna kasting lista obuhvaća desetak uloga, a predviđa i brojne statiste. To je upućivalo unaprijed da su nad Krležinim tekstom provedeni značajni dramaturški zahvati.
Međutim, te doista ozbiljne dramaturške intervencije u ovoj predstavi provedene su u duhu Krležina izvornika. U središtu dramskog zbivanja ostali su likovi Čovjeka/Adama i Žene/Eve. Važnu ulogu u ovoj izvedbi ima i lik Gospodina u crnom. Uz to se pojavljuje i lik muzičara - saksofonista, koji nije predviđen Krležinim tekstom a ovdje on sudjeluje stvarajući glazbenu kulisu predstave, a u pojedinim scenama se djelatno glumački uključuje u dramsko zbivanje.
Zamjetljivo je također da su replike Krležinih likova, osobito replike Čovjeka, olakšane u odnosu na Krležin izvornik: ponešto visokoparan intelektualiziran rječnik Krležina lika učinjen je jednostavnijim i razumljivijim suvremenom gledatelju. Sačuvana je Krležina izvorna dramska konstrukcija po kojoj je se realistična zbivanja u odnosu Muškarca i Žene pretapaju sa slikama onostranog života. Ta simbolističko-ekspresionistička crta pretapanja stvarnosnoga i fantastičko-imaginarnoga važna je odlika i ove izvedbe.
Iako sa smanjenim brojem likova i relativno jednostavnom scenografijom i kostimima, u ovoj je predstavi dobro riješeno pretapanje takozvanih realističnih i fantastičkih scena. Jednostavna ali funkcionalna scenografija sa stiliziranom drvenom konstrukcijom željezničke pruge (ali i stubišta i lifta peterokatnice) dobro podnosi i prizore svađe dvoje ljubavnika koji su do krajnosti iscrpili vlastiti odnos, ali s druge strane omogućuje i konstrukciju apstraktno- simboličkog teatarskog komentara odnosa među spolovima kao permanentne rascijepljenosti i opreke, pa i fundamentalnog nerazumijevanja. Krleža je očito u analizi odnosa među spolovima krenuo od knjige ‘Spol i karakter’ Otta Weiningera, koji je početkom dvadesetog stoljeća snažno utjecao na cjelokupnu srednjoeuropsku kulturu. Vajningerovska teza o latentnom sukobu, koji je skriven u različitosti priroda dvaju spolova, sačuvana je i u ovoj predstavi, iako je to kazališno transponirano u nešto suvremenijem ruhu i približeno današnjem senzibilitetu gledalaca. Uostalom, to se moglo osjetiti i po reakciji auditorija, koji je s pažnjom pratio zbivanja na pozornici.
Krležine intencije u ovom komadu postavljaju vrlo zahtjevne zadatke pred glumce: predviđeno je da Čovjek i Žena veliki dio predstave igraju na samom rubu nervnog sloma pod vrlo visokim emocionalnim intenzitetima. Treći, pak, lik Gospodina u crnome (izvorno kod Krleže to je i Kelner i Gospodin sa lulom i Hotelski susjed), u ovoj dramskoj postavci naglašeno je povezan s dijaboličnim likom kojeg dojmljivo oblikuje Miloš Pejović. Na trenutke on je iznervirani hotelski susjed, a potom distancirani ironijski komentator zbivanja; u nekim, pak, momentima on se pojavljuje kao mefistofelovska figura koja dirigira ljudskim sudbinama. Lik Žene, odnosno Eve utjelovljuje Bojana Malinovska dojmljivom ekspresivnošću izražavajući emocionalni svijet žene iscrpljene krahom ljubavne veze. Danilo Babović se dobro nosi sa ulogom rezigniranog Čovjeka koji pokušava okončati vezu, a potom zbog osjećaja krivice i sam počini samoubojstvo.
Redatelj Slobodan Milatović je svojim čitanjem Krležu približio sredini u kojoj postavlja komad, na svoj način ga je deagramerizirao, jezično ga je prilagodio crnogorskom društvenom miljeu, ali time nije izdao temeljni duh Krležina djela. Dosta dobro je spajao scene koje su uzglobljene u ovostranom svijetu sa onima koje pripadaju biblijsko-simbolističkoj domeni. Na funkcionalan način je u dramsko pripovijedanje uključio i glazbenu pratnju te pojedine songove preuzete iz suvremenog rok izraza.
U svakom slučaju, smatram da je ovo predstava koja nadilazi okvire lokalnog kazališta; ovdje se radi o kreativnom pristupu klasičnom tekstu na način koji je blizak suvremenoj publici. Držim stoga kako ova predstava zalužuje da je vidi i publika izvan Herceg Novog i Crne Gore.
Galerija
Bonus video:
