Pišem bez konsultovanja stručne literature, iz stomaka, gdje se spajaju veličanstvene inteligencije emocija i tijela. Otuda naslov ‘Moj feminizam.’ Svako ima svoj.
Trenirati sebe da prihvatim feminizam počela sam jednog ljeta prije sedamnaest godina. Na plaži je bila žena za koju su svi pričali da je dobrodušnim strancima na neodređeno vrijeme ostavila svoje bolesno dijete da se oni o njemu brinu. Izgledala je seksi u kupaćem kostimu, pa još i svjesna toga, što često nervira druge žene. Onda muškarci doliju ulje na vatru, kažu: ‘Evo i ona je rodila pa ima pločice.’
A vi kažete nešto kao ‘Uffff,’ i zabacite kosu da bi na drugoj strani napravili grimasu mržnje. Mrzite ženu ravnog stomaka koja je svoje bolesno dijete ostavila paru stranaca da se brinu o njemu jer ona je odlučila da to ne može: da ne može brinuti o teškom djetetu, ali da ga može ostaviti ljudima koji mogu brinuti. Opa! I još, umjesto da sada pati, šepuri se po plaži. Morate podijeliti tu nepravdu. ‘Ova je ostavila bolesno dijete bla bla bla,’ objašnjavam majci.
Svi znamo da je majkama najlakše sasuti gorčinu u lice; one će i to preživjeti.
‘Pa što?’ kaže mi majka. ‘Koliko muškaraca urade isto to, ne nego i gore: ostave i ženu i djecu bez prebijene pare, da se snalaze, pa se o tome ne priča, nije novost? Ova je barem shvatila da će tom djetetu biti bolje s ljudima koji ga žele i imaju snage o njemu da se brinu. Vjerovatno zna da je na taj način više pružila, u suprotnom bi uništila i sebe i dijete. Lako se osude žene kada naprave rez koji nas od muškaraca čak i ne iznenadi.’
Te su riječi u trenu promijenile moj ugao gledanja na žene. Bukvalno i idiomski. Iz drugačijeg sam ugla vidjela osobu na plaži; ne iz ugla pod kojim joj je dobro stajao bikini, već iz ugla iz kog sam joj vidjela život. Donijela je odluku; je li je donijela lako ili teško, prekonoć ili se dugo premišljala? Uradila je najbolje što je mogla i znala; možda je imala mračne misli vezane za dijete za koje nije bila spremna, a ono joj je svojom pojavom jasno zacrtalo budućnost. Nije se predala zacrtanosti. Potražila je porodicu koja je bila spremna za budućnost zacrtanu brigom o bolesnom djetetu. Sada, kao i svi koji donesu bilo kakvu odluku, mora platiti neku cijenu. To je jedan od osnovnih životnih ciklusa: donošenje odluke, plaćanje cijene za to, prolazak kroz sumnju, dileme, preispitivanja, cjenkanje, pad, uspon, prihvatanje. Pa onda nova odluka. Život je borba, kako god da se uzme.
I istina je, odluke koje donose žene i dalje će se češće osuditi u društvu, biti ismijane, ignorisane ili prezrene, čak i od strane drugih žena i to, nerijetko, s više malicioznosti od muškaraca kojima je manipulisanje time već upisano u genetsku kartu. Svi to znamo. Ali zašto je tako? Zato što se druge žene, iz straha i tradicije, priklone strani koja ima veću fizičku snagu, moć i pare. U nama je duboko ukorijenjena reakcija da napadnemo onu osobu od koje nas, ako se odluči braniti, može snaći manje ili nikakvo zlo. I onda ona žena koju dopadne visoka funkcija u nekoj sferi društva, postane ‘muškarac u suknji’ ili ‘kučka’, da bi ostalima dala do znanja da je olako ne napadaju, jer ih i od nje, baš kao da je muško, može snaći veliko zlo.
Nažalost je nagovještaj potencijala zla/kazne određivač koda ponašanja, a ne nagovještaj potencijala nagrade. Dobrotom i mekoćom karaktera u svijetu napravljenom po muškom principu nadmetanja, svrgavanja, manipulacije i potencije/moći - ništa se ne postiže. I to ‘ništa’ definisano je po principu patrijarhata. Tako je i žena koja je rodila i ostavila dijete drugima - ‘ništa’. Mada bi ona sama sebi bila ‘ništa’ da upravo tako nije postupila. Postupila je u skladu sa svojim karakterom. Ne treba osuditi karakter koji se od našeg razlikuje, kada njime nismo sami napadnuti ili oštećeni. Branila je sebe, a vjerovatno na svoj način i to dijete. No, to svijetu nije važno.
Eto, tako sam razmišljala na plaži. I odlučila sam, tada, da treniram sebe u tom pravcu. U pravcu onoga što sam smatrala da feminizam zastupa, za šta se bori: pravo žene da ostane vjerna sebi i svom izboru. Nije lako. I dugotrajno je. Ali, odličan trening. Trenirajući to, slično treninzima za maraton ili triatlon, trenira se i stamina - jedna od tajni psihičke snage. To je dobar put, vodi nekom miru.
Zašto se feminizam mrzi?
Nakon godina skitanja, igranja, ispipavanja i probijanja granica, borbe i ožiljaka, lovac hoće mirnu luku. To će mu pružiti žena, jer žena svom muškarcu pruža spokoj da bi se srećno živjelo do kraja života.
Umjesto udvarača koji žele poremetiti spokoj umornog lovca, tu je nekakav feminizam: -izam, pa još ženski. Lovac baš nije siguran šta je to. Sluti da taj izam može ženi probuditi strast koja se ne smatra prevarom, kada se žena može adekvatno kazniti; svejedno, strast je to, nepovezana s muškarcem; nezavisna strast koja ima za zadatak da je osvijesti, oslobodi, a onda - zbogom spokoju! Sve nepoznato plaši lovca, a što ga plaši to i mrzi, a što se mrzi to ćemo poniziti, u ovom slučaju okaljati asocijacijama na neobrijane dlake gdje im mjesto nije; na zapuštena lica, duge sijede vlasi, na vještice; na mržnju i gorčinu rogobatnih žena koje samo tjeraju svoje jer su seksualno nezadovoljene; ili na radikalne feministkinje gore od španske inkvizicije. Drugim riječima - napravićemo loš, hejterski, osvetnički brend. Uspješne će žene zato često reći nešto poput: ‘Iako nisam feministkinja, podržavam borbu protiv nasilja.’
Ponekad pomislim da samu riječ ‘feminizam’ treba ‘našminkati’. Poženstveniti je u Femi-preslatki-nizam, možda?
Feminizam i žene
Gloria Steinem plače u Majamiju, 1971.godine, na feminističkoj konvenciji čiji je vrhunac trebalo da bude legalizacija abortusa, ili barem početak legalizacije abortusa. Feministkinje su demokrati Bobu McGovernu obezbijedile većinu glasova za političku pobjedu u Južnoj Karolini; zauzvrat, McGovern je obećao da će podržati pravo na abortus. Slagao je. Uplašio se da će to biti loše za kampanju. Gloria se slomila. ‘Oni jednostavno ne razumiju šta hoćemo,’ rekla je Steinem. ‘Vide nas samo kao hodajuće materice.’
Izdaji političara prethodio je raskol u samom feminističkom pokretu, ponajviše između Glorije Steinem i Betty Friedan. Sestrinstvo, poput svega ostalog, puca kada se oslobađanje događa pod lupom javnosti. A pucanje je vijest za naslovnicu. Zajedništvo nije interesantno, ‘samo’ je neophodno.
Borba će biti duga, shvatila je Gloria te 1971.
Feministička borba traje i dalje; žene i djevojke još uvijek nisu adekvatno zaštićene. Države paze da se uvijek ima dovoljno za oružje; ne i za žene koje bi počele novi, mirniji život, dostojan čovjeka. Kada odluče napustiti nasilnika, najčešće nemaju posao, nemaju pare, nemaju krov nad glavom. ‘Slabe su,’ reći ćete. Ja mislim da nisu imale sreće u životu da izaberu dobrog partnera. Ili im je obrazac pogrešan. Ne znači da nisu vrijedne pomoći. Ipak, sit gladnom ne vjeruje. Izmaltretiranu ženu teško je slušati kako se žali na jedno te isto, a opet se vrati svome nasilniku. U najboljem će slučaju dobronamjerne slušateljice sebe uvjeravati: ‘To je njen izbor. Kada bude spremna shvatiće da je pogrešan.’ U najboljem slučaju, kažem, jer mnogo će se češće žene nadmetati i oko svojih izbora, čiji je ‘bolji’: Je li bolje udatima ili neudatima? Je li bolje ostati uz djecu ili se vratiti na posao? Zašto ova kuva po tri obroka dnevno a, kao, feministkinja je? Ja nisam feministkinja pa ipak kuvam samo kad mi se kuva. Ova se šminka i operisala je usta a kao se bori za prava žena. A tek ova: piše, sad još i o feminizmu, lako joj je kad muž zarađuje za život. Lako nije nikome, a ostaviti muškarcu zadovoljstvo da radi ono što mu dobro ide mudro je isto koliko i postaviti dobre temelje za kuću. Ili nije? Izaberite same.
Dva još uvijek neobrađena ženska polja koja me osobno interesuju ostaju pisanje i kućanstvo.
Pisanje je poziv i tome se pozivu odazivam bez pomisli na zaradu. To je moja slabost: i dalje nemam taj iskorak da tražim ‘potvrdu vrijednosti i uloženog rada’ a.k.a. novac. Izborila sam se, među sopstvenim ukućanima, da prihvate moje teme, moje vrijeme i moj stil, često preotvoren ili čak ‘lud’. Valjda sada prikupljam snagu da se borim i za potvrdu vrijednosti. Kućanstvo nije poziv, profesija je, štaviše - najavangardnija profesija danas: koplja se oko nje lome koliko bi taj posao trebalo platiti, da bi, na kraju krajeva, sasvim tržišno, plata zavisila od poslodavca, nikada od države, a najčešće je kućanstvo dobrotvorni rad smatran ličnim odabirom te stoga nepodložan donacijama.
Novi je val feminizma napokon iskristalisao prioritet: pravo na izbor. U taj se novi talas polako uključuju i muškarci, i to ne samo dojučerašnji mačo tipovi koji se feminizmu okrenu tek kada dobiju kćerku, pa shvate da ona treba da ima sva prava i mogućnosti, da u slobodi proživi taj život koji su joj dali. Feministi vide i prihvataju da je svako ravnopravno partnerstvo sa ženom - blagodet gdje je svima u najmanju ruku život zabavniji. Još su u manjini, ali pojavljuju se.
Femnizam nije mrak i bijes; naprotiv. Moj je feminizam svjetlost, smijeh, zajedništvo i sloboda.
Bonus video:
