Škotski pjesnik koji živi u Londonu, Robert Montgomeri, najčešće stvara na ulici, ali iako je po školovanju akademski slikar (diplomirao je na Akademiji u Edinburgu), na napuštenim građevinama ispisuje poeziju ponekad politički motivisanu, a ponekad antikonformističku.
Iako je radio na različitim londonskim lokacijama, za najneobičnije mjesto na kojemu je pronašao svoj rad kaže da je tetovaža. Naime, 22-godišnja je djevojka odlučila da istetovira jedan njegov stih, koji je pročitala prolazeći londonskim ulicama, a on je tu tetovažu ugledao na internetu. Tokom studija uzdržavao se kao likovni kritičar, pa se prebacio na poeziju. Nije iz umjetničke porodice, oba su mu djeda bili rudari, a otac bankar.
Montgomeri je boravio u Zagrebu posljednjih nekoliko dana gdje je sarađivao s jednim od hrvatskih uličnih umjetnikaSlavenom Kosanovićem Lunarom. Na Međunarodni dan poezije, juče u 11 sati u Muzeju prekinutih veza njih dvojica su sa još nekoliko umjetnika predstavili projekat “Poezija za promjenu”. Tom prilikom za “Jutarnji list” sa škotskim pjesnikom razgovarala je Patricia Kiš.
Sarađivali ste s hrvatskim uličnim umjetnikom Slavenom Kosanovićem Lunarom. I inače ste bliski ovoj sceni, negdje sam pročitala da vas zovu Benksijem ulične poezije?
Završio sam likovnu akademiju, ali bavim se prvenstveno tekstom. S uličnim umjetnicima imam puno toga zajedničkog, osjećam se bliže njima nego većini savremenih umjetnika. Vjerujem u temeljno pravo izražavanja u prostoru grada, vjerujem da je ova vrsta umjetnosti poligon da se u gradu čuju različita mišljenja, koja nužno ne dopiru uvijek u mainstream medije. Nakon Hrvatske, odlazim u Belgiju, gdje s još dvadesetak umjetnika učestvujem na Festivalu ulične umjetnosti, i za svoju sam poeziju dobio čitavu jednu zgradu. Što se tiče Benksija, dolazimo iz istog dijela istočnog Londona. Da li ga poznajem ili ne, ne mogu reći. On je odabrao anonimnost, ja ne, ali poštujem njegovo pravo.
Zašto vi niste odabrali anonimnost?
Nisam mislio, iskreno, da će moj rad postati popularan, pa i nisam brinuo oko mojeg identiteta. Uopšteno gledajući, nisam imao velikih problema, ljudi su sretni kada pronađu umjetnost na ulici, to je, na kraju, gest ljubaznosti. Samo jednom su me priveli kada sam stvarao na ulici, ali policajac s kojim sam se vozio bio je vrlo inteligentan, znao je puno o književnosti, poeziji, raspravljali smo o slobodi samoizražavanja u gradu, pročitao sam mu neke svoje pjesme, svidjele su mu se , i na kraju me pustio.
Jedan od vaših stihova koji se najčešće produciraju podsjeća na Dženis Džoplin, govori o tome kako ne možemo biti srećni samo sa kućom u predgrađu i skupim autom...
Riječ je o jednom od dva grafita koji je nastao tokom vjenčanja princa Vilijama, o čemu je raspravljala čitava nacija. Ta je pjesma koju pominjete bila moj prilog temi kraljevskog vjenčanja. Volim Dženis Džoplin, ali inspirišu me T. S. Eliot,Ted Hjuz, Silvija Plat. Često se vraćam knjigama Rolana Barta i Žana Bodrijara, obojica sjajno pišu, ponekad su i zabavni, i njihova je estetika bliska pravom životu i politici. Na mene je uticao i Leonard Koen, ali mož da i najviše od svih Bob Dilan, njegova inovativna naracija, pjesme u kojima možete biti protagonista ili objekt.
Galerija
Bonus video:
