Slikar Đeljoš Đokaj je, prije skoro osam decenija, rođen u selu Milješu kod Podgorice, gdje je sagradio umjetnički atelje u kome povremeno radi. Ovih dana boravi u zavičaju, gdje je, i to sopstvenim automobilom, stigao iz njemačkog grada Augsburga, u kojem živi nekoliko posljednjih godina. U tom ateljeu, prepunom Đokajevih slika i grafika, razgovarali smo prije nekoliko dana za Monitor.
Đokaj se kao slikar školovao na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu.
"Počeo sam ozbiljno da slikam u Zmajevu kao učenik, a onda sam kao učenik srednje škole u Novom Sadu, poslije trećeg razreda, konkurisao na Likovnoj akademiji u Beogradu, i primljen bez nezavršene srednje škole kao poseban talenat".
Predavao je na likovnim akademijama u Prištini i na Cetinju.
"Crnogorsko slikarstvo je uvijek bilo na vrhu jugoslovenske umjetnosti. Na primjer, Petar Lubarda, Milo Milunović, koji mi je bio profesor, Filo Filipović i drugi. U drugoj generaciji su Dado Đurić i Vojo Stanić, a ima i dosta mlađih darovitih slikara. Oni su za mene veliki slikari. Oni su i u Evropi dobili visoka priznanja, a svojoj zemlji dali priznata djela koja imaju veliku vrijednost", kaže Đokaj.
Iz Prištine Đokaj je otišao u Rim. U Italiji se divio Đotu i prihvatio metafizičko slikarstvo Đorđa de Kirika.
Na Đokajevim slikama čest čest motiv je glava kao centar sjećanja. Na njima se nalaze glave žrtava, mučenika, vojnika, ubijenih i napuštenih, glave iz logora…
Kada je prošle godine izlagao u Beogradu, poslije pedeset godina, novinari su podsjetili da su ga likovni kritičari nazvali ,,albanski i balkanski Pikaso"…
Malo je poznato da je Đokaj bio scenograf za film Lelejska gora.
(Opširnije čitajte u Monitoru)
Bonus video:
