Ma koliko bili svjesni činjenice da ćemo umrijeti, ipak, kad god neko umre do koga nam je stalo, mi smo krajnje iznenađeni i ožalošćeni. To je bio i moj slučaj sa odlaskom Umberta Eka.
Imala sam privilegiju da sretnem tog velikana, tu živu enciklopediju koja je zračila svojim znanjem i koji mi je poklonio jedan intervju. Osjećam potrebu da mu se odužim sjećanjem na njega.
U Francuskoj postoji jedna slavna institucija koja se zove Kolež da Frans i koja potiče još iz prve polovine XVI vijeka i osigurava predavanja visokog nivoa eminentnih ljudi na različitim katedrama. Pristup na te katedre imaju samo poznate ličnosti iz raznih oblasti kulture i nauke. Imati katedru u toj ustanovi smatra se najvšim priznanjem u francuskom obrazovanju.
U njemu su se smjenjivala slavna francuska i strana imena: Anri Bergson, Klod-Levi Stros , Adam Minjik, Remon Aron, Iv Bonfoa, Klod Bernar, Roland Bart, Emil Benvenist, Mišel Fuko, Bronislav Geremek, Žakelin de Romiji, Grotovski, Žak Mono, Pol Valeri, Fransoa Žakob, Frederik Žolio, Pjer Ži de Žen… I Umberto Eko je bio pozvani gost u Kolež de Fransu 1992. godine. Njegova tema je bila “Traženje savršenog jezika u istoriji kukture”.
Ponekad sam išla na njegova predavanja i čudila se velikom broju slušalaca koji su jedva mogli da stanu u tada najvećoj sali Koleža - Bergsonovoj sali. Pored tolikog broja ljudi, mislila sam, nemam nikakve šanse za jedan razgovor. Poslije izvjesnog kolebanja, ipak sam se usudila da ga pitam. Eko je, inače, bio vazda raspoložen i rado se šalio na veoma duhovit način. Onako s osmijehom na licu, pogledao me je kao malo začuđen: “Madame, ja sam došao u Francusku da se malo odmorim. Ali, upkos tome, svakoga dana dobijam deset ponuda za intervju. I kad bih to prihvatio, radio bih samo to.”
Sad ću malo da se vratim unazad.
Jedne godine na Sorboni je priređen kolokvijum posvećen Vuku Karadžiću. Na pauzi Milorad Pavić mi je prišao i počeo da govori o svom Hazarskom rečniku. “Branka, molim Vas da se sretemo i da napravite razgovor sa mnom o toj neobičnoj priči.”
To što mi se Pavić obratio, a da ga lično nisam poznavala, polaskalo je mojoj sujeti s obzrom na njegovu tada izuzetnu reputaciju. U stvari, ja nisam ni slutila, mnogo kasnije sam to saznala, da sam i ja imala neku reputacijicu u zemlji na osnovu koje mi se on i obratio. Jednom riječi, poslije nekoliko tekstova koje sam objavila u Politici o Paviću, pitam ja njega, znajući da se ti veliki ljudi međusobno manje-više poznaju, da li bi me on preporučio Umbertu Eku, svjesna da je do njega teško doći. Pavić se ni trena nije dvoumio i odmah je rekao: “ Branka, dovoljno je da mu kažete da ste vodili razgovor sa Borhesom i on će prihvatiti. ”
Sada se vraćam Eku. Poslije tirade o brojnim ponudama za intervju, nastavio je : “…Ali pošto ste mi Vi simpatični… ”, tu ja upadam : “ a uz to, razgovarala sam i sa Borhesom…”, “…utoliko prije, prihvatam razgovor, ali samo pismeno, sa Vašim napisanjim pitanjima i mojim odgovorima.”
Ono pismeno me je ohladilo. Nijesam znala da li da se radujem ili da se uplašim. Pitala sam se da li postoji ijedno pitanje koje do sada nije pismeno postavljeno Umbertu Eku? Kako ću ja to da smislim? Jer u direktnom kontaktu čovjek uvijek može da se snađe, da se uhvati za granu ili slamčicu i da se izvuče. A za pismeno treba da je pametan (i pismen) i ne znam šta još. Ali, nije bio ni momenat ni prilika da se kolebam ili izvoljevam, drugog izbora nije ni bilo i prihvatila sam.
Ipak, i u tom zbunjujućem času, prihvativši takav iznenadni predlog, gdje ja njemu pravim ustupak, uspjela sam da se priberem i da mu predložim jedan svoj zahtjev. Stvarno u toj profesiji treba biti snalažljiv i kuražan. Da li bi on pristao, pošto mi preda svoj tekst, da se mi ipak još jednom sretemo, što se kaže uživo, i dopunimo izvesne njegove odgovore ili moje propuste. I on je pristao.
Dala sam se na posao pokušavajući da izbjegnem ono što sam pretpostavljala da su ga drugi već pitali, da zaobiđem ponavljana pitanja ili klišee. Spremila sam preko trideset pitanja da bi on imao izbor i predala ih s velikom zebnjom. Eko mi je poslije izvjesnog vremena donio veliki rukopis, ali na italijanskom! I to je bilo iznenađenje i posao više. Pošto sam obavila šta je potrebno, ponovo smo se našli na Kolež de Frans i obavili naš dogovor o onom dopunskom susretu koji je trajao još bar sat vremena. Tu je prisustvovala moja kćer Milena kao fotograf. I dopunili smo sve što sam željela. “Književna reč” je objavila razgovor s naslovom : “ Smijeh je način da se čovjek brani od nesreće.”
Tekst je u Parizu objavljen u LETTRE ITERNATIONALE kod Antonjina Lima, a odatle po čitavoj Evropi (vjerovatno i dalje) u njihovim Lettre internationale. Italijani su me zvali i molili za original. Nažalost, u opštem neredu moje biblioteke, nisam ga u tom momentu našla.
Opširnim opisom razgovora želim da pokažem jednu malu crtu tog čovjeka. S obzirom na njegovu planetarnu slavu, mogao je biti nadmen, važan, naduven, razmažen... Ali ne, on je bio jednostavan, ljubazan, dobra volja i dobrota, uvijek raspoložen i na raspolaganju. Njegova skromnost je bila srazmjerna njegovom nečuvenom obrazovanju. Lično me je mnogo zadužio sa tim vrijednim duhovnim poklonom koji će u našoj kulturi ostati kao trag njegove pameti i plemenitosti.
Naši susreti se nijesu na tome završili. Kao veliki i angažovani intelektualac pozivan je na mnoga okupljanja u Parizu. Tako smo se često sretali u UNESKU i drugdje i nikad ne bi propustio da se našali ili nešto kaže: “ Uvijek ste aktivni. A vidite, i ja.”
Eli Vizel, u doba Miterana, sa Žakom Langom osnovao je Međunarodnu Akademiju kultura koja je okupljala laureate Nobelove nagrade iz književnosti, medicine, ekonomije, ali i druge umjetnike, poznate univrezitetke ljude… Njeni članovi su bili najpoznatija svjetska imena iz kulture i nauke : Eli Vizel, Vole Sojinka, Pol Riker, Horhe Amado, Horhe Semprun, Žaklin Romiji, Žak Le Gof, Toni Morison, Ismail Kadare, Jašar Kemal, Klod Simon, Ilja Prigožin (nobelovac - još jedan moj neobjavljen intervju!) …
Imala sam privilegiju da prisustvujem osnivačkoj skupštini te neobične Akademije i skoro polovinu njenih učesnika već imala kao sagovrnike. To društvo je razmišljalo i davalo predloge kako da se na etičan način razmišlja o budućnosti svijeta u XXI vijeku. Svake godine su održavali međunarodne forume sa važnim temama: Intervencija 1994; Netolerancija, 1994; Memorija i istorija, 1999; Migracije i lutanja 2000, Mondijalizacija, 2002; Mir, 2003, Podjela, 2004… Borili su se protiv ksenofobije, rasizma, antisemitizma, diskriminacije žena, protiv bijede, neznanja, degradacije - svi angažovani za demokratiju i prava čovjeka. U toj odabranoj sviti Eko, kao izuzetan govornik, bio je elitni član, bio je glavni stožer. Tu bogatu enciklopediju su stalno konsultovali. Bio je tražen na sve strane.
Kakve to veze ima sa mnom? Ima takve što želim da pokažem i tu Ekovu aktivnost i što smo se sretali na tim forumima i uvijek bismo izmijenili nekoliko konspirativnih riječi.
U jednom od tih susreta rekla sam mu kakav je uspjeh doživjela njegova knjiga u Crnoj Gori (početak akcije “Vijesti”, prva knjiga - “Ime ruže”) i pitala ga da li bi on došao u Crnu Goru. “A, kad bih našao vremena, došao bih rado, pa bilo brodom ili plivajući,” bio je njegov odgovor. Zahvaljujući inspirativnom tekstu Balše Brkovića, “Simbolički kraj jedne epohe”, u Vijestima, posvećenom Eku, sjetila sam se ovog detalja.
Eko je, u stvari, u Parizu bio prihvaćan kao svoj. Bez obzira što je živio u Milanu, imao je stan usred Latinskog kvarta, pored Sorbone i Kolež de Fransa. Tu mu je u komšiluku bio i Marčelo Mastrojani koga je posjećivao.
Nedavno je obavljena anketa kod čitalaca da se izjasne koji od pisaca zaslužuje da se objavi u elitnoj kolekciji Plejade. Eko i Le Klezio su pobijedili. Eko je spadao u najomiljenije strane pisce u Francuskoj. Bio im je pomalo kao domaći i svoj - Italijan.
Zato mu je ponuđena jedna prekrasna uloga koju Francuzi povjeravaju samo velikim i voljenim. Posljednjih godina Francuzi su izmislili (oni uvijek nešto izmišljaju, na planu kulture su nenadmašni) da pozivaju Velike Goste u famozni muzej Luvr da programiraju šta žele. Daju im na volju prostor i carte blanche.
Prvi gost je bio Rober Badenter (što je ukinuo smrtnu kaznu), Toni Morison, američka nobelovka, Anselm Kifer, Pjer Bulez.
Umberto Eko je bio Veliki Gost Luvra novembra i decemra 2009. To je bio pravi događaj. Svoj program je nazvao “Vrtoglavica liste” koji je obuhvatao sve moguće oblasti počev od umjetnosti, istorije umjetnosti, književnosti, muzike, konferencija, koncerata, snimljene muziku, projekcija, savremene umjetnosti, kolokvijuma, izložbi, spektakla, video, izdavaštva... Svega je tu bilo na najvišem nivou. Taj vrtoglavi program bio je dostojan svoga vrlog izmišljača. Sve se odvijalo prema sadržajima programâ, salâ, temâ, uvijek sa izuzetnim učesnicima počev od najeminentnijih pisaca i umjetnika, operskih pjevača, pa do kompozitora, glumaca… koje je sam Eko izabrao. O daljim detaljima je nemoguće nastaviti, inače bi mi se promijenila tema.
Program Ceremonije ispod piramide, gdje sam prisustvovala, bio je jedan od izuzetnih prizora. Time je zavšen kraj Ekoovog ciklusa. Sve najljepše što je moguće zamisliti našlo se u režiji te večeri: glumci, plesači, muzika, pjevači, orkestar, boje, prateće slike, igra, svjetlost, zvuk… Tu su čitani i tekstovi mnogih pisaca (Homer, Igo, Bart, Perek… i Eko.) Eko je pod tim amblemom muzeja (Piramidom) kao agorom htio da pokaže moć literature.
Te večeri je Eko bio okružen cijelom porodicom. Bio je uzbuđenm srećan i malo umoran. Svi smo se tiskali da mu čestitamo.
Ne mogu izostaviti i to kolika je Ekova kultura, da je on jednog dana pored statue Nike sa Samotrake recitovao poznatu Valerjevu pjesmu “Primorsko groblje” koja ima 24 strofe sa po šest stihova.
Eko je bio takođe poznat i kao veliki humorista koji voli kalambure pa je u Francuskoj dobio nagradu Alfons Ale za cjelokupno djelo. Prvu nagrada je data Jonesku.
Eko je u Parizu živio kao da je tu nastanjen. Imao je toliki broj prijatelja kao da je tu rođen. Njegova braća po srodnosti duha bila su dva Francuza - Žak Le Gof i Žan-Klod Karijer.
Prvi mu pripisuje tri slabosti: volio je samo crno vino, bio je neosjetljiv na fudbal i rasplinjavao se. I upravo ga je ova zadnja osobina učinila priznatim istraživačem koji nije imao ništa od univrzitetskog mandarina, naprotiv, svojim darom osvajao je široke mase.
Sa drugim su se toliko duhovno podudarali da su zajedno napisali knjigu - Ne nadajte se da ćete se osloboditi knjiga koja je veoma duhovita poučna i u kojoj se oni takmiče ko ima više prvotiskanih, starih knjiga.
Prisustvovala sam takođe kada mu je Italijanski kulturni centar u Parizu proslavio rodendan. Bio je okružen velikim brojem obožavalaca koji su ga voljeli i cijenili. Obično bismo se pri tim susretima fotografisali i tako vidjeli kako vrijeme nemilosrdno utiskuje svoj trag i kako nas lijepo uobličuje.
Veoma dobroćudne prirode, šaljivčina, veseljak i sladokusac, Eko je znao da uživa i da voli život.
Otišao je čovjek koji je znao da se smije i time ukrašava život. Neka nam posluži kao primjer.
Fašizam je oblik lijenosti duha
Ovom tekstu ću priključiti iz našeg intervjua Ekov odgovor na samo jedno moje pitanje.
“Moje se pitanje odnosi na Klatno u kome je riječ o “vječitom fašizmu”. Pošto je taj fenomen sasvim aktuelan, hoćete li mi dati objašnjenje njegove ponovne pojave?
- Mislim da je fašizam, koji može biti i nacizam i staljinizam, postojana težnja povezana za zebnju nad životom, postojana potreba za preciznim odgovorima, strahom od sumnje, strahom od svih teškoća, gdje ništa nije sigurno, čovjek se sâm lakše prevari, dok neko ko je iznad vas kad vam govori neku istinu oni drugi ne moraju da se bave time, da razmišljaju, pošto neko za njih misli, kaže nam našu istinu koja je jedina i mi tako mirno živimo i slušamo. U tom slučaju ne postoji ona žeđ za znanjem o kojoj smo govorili, nemamo potrebe za ironijom. Fašizam je oblik lijenjosti duha koji se rodio u našem vijeku u tom obliku, a druge forme su postojale u drugim vremenima, tako što su to bili religiozni predikatori koji su imali istu diktatorsku funkciju. Hvala Vam na objašnjenju, sad mi je jasniji fenomen fašizma.
- Vidite pravu funkciju dobrog intervjua: ovo mi je prvi put da mi takva misao padne na um (smijeh). A nacionalizam je drugi oblik istog osjećanja.”
Nije prošlo mnogo vremena poslije ove njegove opaske, Eko je napisao poznati esej O FAŠIZMU. Bila sam ponosna što sam bila inspirator.
Eto, i ovo bi bio onaj manje poznati Eko.
Francuska nije odmah prihvatila “Ime ruže”
Sam nastanak romana Ime ruže je neobičan, takoreći slučajan i liči na Eka. Blizu pedesete, pošto je objavio veliki broj knjiga, a nijedan roman, jednog dana mu je jedna izdavačica rekla da napiše neki detektivski roman. Eko je odlučno odbio: “Ne dolazi u obzir. Ako bih napisao takav roman, on bi morao da se odvija u srednjevjekovnom manastiru i imao bi petsto strana.” Mislio je da će je tako odvratiti ili obeshrabriti. “Ja i ne tražim bolje, spremna sam za to”, izazovno mu je odgovorila. Ostalo se zna.
Ali ne baš sve. I ako je ta knjiga već krenula sa velikom famom u svijet, u Francuskoj nije naišla na istu naklonost. Zato je isto toliko nevjerovatna i priča oko njenog objavljivanja koja potpuno liči i svom tvorcu i sadržaju.
Roman Ime ruže može da zahvali samo slučaju (kao što je i nastao!) što je ugledao dana u Francuskoj. Većina izdavača, među kojima Galimar i Sej, su ga odbili. To saopštava Žan-Noel Šifano, prevodilac romana. Kod Galimara, poznati pisac Hektor Biansoti (porijeklom Argentinac, kasnije član Francuske Akademije) dao je negativan raport uz komentar da je knjiga neprevodiva. I tu stupa na snagu ona Ekova rečenica iz naslova moga intervjua: “Smijeh je način da se čovjek brani od nesreće.” Upravo tako. Ekovu knjigu je odbranio smijeh. Zahvaljujući njemu knjiga je izbjegla nesreću. Direktor Grasea, Klod Faskel, priča kako ga je grohotan smijeh njegove žene, Italijanke, probudio usred noći izazvan scenom gdje se kaluđer davi u koritu. Nevjerovatna koincidencija knjige, stvarnosti i smijeha! Samo poslije takvog dokaza, Grase je objavio Ime ruže, a kasnije i sve ostale Ekove romane.
Galerija
Bonus video:
