Umirao sam od gladi. Stigao je prvi vikend u Parizu a ja nisam našao posao. Dobra bolest, zvana intelektualni revolt, koja prati neurozu želuca, zakucala je na moja vrata i nada mnom su uzele vlast mračne sile.
Postoji san od dva sata u zoru i zove se san gladnih, ali, neću sad o tome… U subotu sam zapucao na stanicu Saint-Lazare gdje se metro ukršta na više nivoa. Gladnog privlači mravinjak. Jedeš ljude. Gutaš onaj veliki svijet očima.
Našao sam se u krugu momaka koji nešto traže od mene. Imati i nemati - ironija slučaja htjela je da kod sebe nemam baš ništa. Ni u sebi nisam imao ništa, crijeva su mi varila posljednje zalihe hrane nakon šest dana posta: vlastiti mozak. Oni su me pritjerali uza zid metroa.
Spustio sam ruke niz tijelo i ponavljao da s njima nemam ništa, izbjegavajući gestove da ne popijem nokaut, ili, još gore, da me ne ošine lanac ili rezne sječivo. Sa užasom sam bacio pogled na tračnice i na mravinjak bez trunke milosrđa.
Ima li u podzemlju Boga?
Ima, kaže neoplatonista Maksim Ispovjednik u kalcedonskoj dogmatskoj raspravi o jedinstvu božje i ljudske volje - Bog je svuda, pa i na gomili đubreta. Nema - ima?
Zapazio sam da iz suprotnog pravca pritrčava momak, nalik na komičku legendu Asterixa, krivih nogu i nakostriješenih brkova. Ukapirao je problem. Razbio je obruč oko mene, s boka, raskrečio noge, crn kao crni đavo, zinuo, smakao srerbnu krunicu s prednjeg zuba i unio se u lice vođi bande:
“Ako smjesta ne digneš ruku s njega”, pokazao je na mene, “grkljan ću ti porezati ovim zubom, kopile!”
Zarežao je s onim krnjetkom zuba dok ih nije rastjerao.
“Puta madre!”
Onda se pribrao, odmjerio me, zagrlio i, s pesnicom na grudima, na svom velikom srcu, kasnije ću se uvjeriti da je veliko i toplo, rekao:
“Ako te neko takne u Parizu sudiću mu ja, Manuel Arbesú Corté!... Oviedo - Baskija!”
Ima nekog svečanog bola u njemu dok to izgovara (kao da se zaklinje), u meni koji ga gledam kao spasioca i, naravno, u meni koji sad ovo pišem - a to su tri čovjeka.
Radoznalost
Pisac je najradoznalija životinja na ovom svijetu. Posebno romansijer. Taj ne prašta ništa ni diskreciji ni svetinji. On se uvlači pod kožu svih tajni, pod košulju svih muškaraca, pod suknju svih žena. Pravi romansijer je kadar da crkne kako bi dekostimirao živote drugih vrijedne dobre proze. On svoje rečenice ispreda u privatnu priču ispričanu u bolno privatnom tonu (roman). Romansijer nije žrtva književnosti, već, u užem smislu, žrtva privatne priče pod mutnim svjetlom pripovjedačke lampe.
Prozaistu interesuje kako ljudi različitih polova (ponekad istih) pripadaju jedno drugom. Kako se vole, ne podnose ili mrze.
Ni lopov u mraku, ni uhoda u konspiraciji, ni pretili općinski doušnik, ni njegov otmeniji rođak, obavještajac - niko nije tako radoznao kao prozaik.
Vidim sebe kako se, u jednoj garsonjeri u ulici Sarrette, uprkos tome što sam gost na večeri, svom prvom obroku nakon šest isihastičkih dana, spremam za romansijera. Što će reći za umjetnika koji svoju rečenicu mora harmonizovati sa svojim doživljajem svijeta na nivou snage, tehnike i strasti.
Evo te scene: jedemo špagete i prepuštamo se radoznalosti koja iz duše jednog čovjeka zove dušu drugog, pod izgovorom samoće.
Smijeh je, u stvari, tehnika privlačnosti. Smijeh je kao koža, ili te privlači ili ne, treće nema.
Ona je crnka, duge kose i ovalnog nosa kakav srećete kod semitskih djevojaka. Lice tamnije puti, malo pjegavo, stalno nasmijano, dugo i, takođe semitski, profilisano uvučenim vrhom čela i dnom brade nalik na profil ovce.
Cura iz visoke srednje francuske klase. Po nekoj intelektualnoj ljubaznosti, intelektualnoj nježnosti, urođenoj Parižankama, neusiljenoj kao sunce ili kiša, vidi se da joj preci dugo godina vade svoju krštenicu u Parizu.
Ime joj je Catherine Geneviève.
O njemu sam već nešto namrčio. Izgleda kao pustahija a u stvari je ranjena duša. Mršeljav, crn, srednjeg rasta i raskrečenih nogu, sa brkovima Asteriksa i sa srebrnim sekutićem kojim je juče u metrou zaprijetio grkljanu mog napasnika.
“Nećeš vjerovati gdje sam upoznala mog Manuela”, kaže Catherine, “na jednoj ekskurziji u Meksiku. Sjedio je u šorcu na obali potoka, go kao pištolj, tako sam ga našla.”
“Šta je tu radio?”
“Plakao, šta bi drugo!”
Catherine je, da skratim, razgledala jednu čudnu zemlju (upoznaću je kasnije i potvrđujem da je čudna) i nagazila na svoju sudbinu, na momka koji plače. Manuel je, naime, posljednje godine vladavine generala Franka, 1976, dezertirao iz vojske u Baskiji i valovi Atlantika izbacili su ga na meksičku obalu.
Potpisao je sebi smrtnu kaznu.
Nekim ljudima se ne posreći sa ženama, pomislio sam, gledajući njegovu vjerenicu preko kašike rasukanih špageta, ali zato si ti imao ludu sreću, Manolo!
“Slušaj”, zagrlio me je on na ispraćaju, “nas dvojica ćemo napraviti rusvaj u Parizu!”
Katrandžije
Catherine je imala neku tetu u Versaillesu, staru usjedelicu koju nije vidjela sto godina. No, čuda se dešavaju kad najmanje očekuješ. Stigla je vijest od nje da smo dobili posao na rekonstrukciji željezničke pruge. Javili smo se poslovođi Holanđaninu.
Naše je bilo da zalivamo katranom usjek između šina i parapeta, nekoliko kilometara uzbrdo a onda, kako teren pada, daljih desetak u ravnici koju su francuski kraljevi sa svojim dvorjanima stoljećima osvajali karucama s konjičkom pratnjom. Sjutradan uveče naše fosforne bluze svjetlucale su u mraku kao baluni.
Teta nam je obezbijedila smještaj a da je nismo ni vidjeli. Kad dođeš iz pravca Pariza ne ideš lijevo, prema versajskom dvorcu nego pravo kuda te kaldrma naglo spušta. Tu su nekoć bile carske konjušnice a danas je istorijsko jezgro. Dijelili smo mansardu s pogledom na kolačarnicu dolje u ulici Carnot.
Bacio sam ranac u ugao i latio se Euripida, izdanje Garnier-Flamarion, kritički aparat iz 1965. koji potpisuju kao prevodioci i autori komentara sorbonski klasički filolozi Henri Berguin i George Duclos.
“Te tvoje knjige će napraviti od tebe tovar govana”, začulo se iz drugog ugla. “U knjigama nalaziš samo gluposti. Ovo doba traži ljude od akcije!”
“Dobro, Manolo.”
“Meni je Frankov režim natjerao suze na oči sto sedamdeset hiljada puta!”
“Bueno, bueno… Ćuti. Spavaj.”
“Nema spavanja. Treba da pristupimo revoluciji!”
Zlatne kupole versajskog dvorca - dobro ih vidiš iz ležećeg stava - visile su u prozoru punom zvijezda.
Bonus video:
