Neumoljiva statistika pokazuje da veliki broj djece u Crnoj Gori danas ima problem u razvoju govora, a oko 60 % mališana uzrasta od 4-7 godina nema dovoljno razvijen govor. Od ukupnog broja djece sa govorno-jezičkim poremećajima, kod više od 30 odsto njih dijagnostikuje se disfazija. Kako izgleda život sa ovim oboljenjem i o kakvom se problemu radi za O zdravlju priča Milka Šćepanović, predsjednica NVO “Naše sunce” i majka 8-godišnjeg Miladina koji ima razvojnu disfaziju.
“Miladin je rođen u terminu, prirodnim putem, sa najvećom ocjenom na rođenju. Njegov psihomotorni razvoj isprva je tekao uredno- prve riječi izgovorio je u osmom mjesecu života, samostalno je prohodao sa 14 mjeseci, higijenske navike uspostavio je do sredine druge godine. Onda sam počela da primjećujem da se njegov fond riječi smanjuje, pojavile su se stereotipije u ponašanju u smislu jednoličnih obrazaca u kretanju i reagovanju. Nije reagovao na prisustvo drugih ljudi. Tada je imao dvije godine”, ispričala je naša sagovornica.
Njen Miladin je u to vrijeme bio veoma nervozan, pružao je otpor, bio je emocionalno nezreo, netolerantan. “Njegovu pažnju nije bilo moguće zadržati duže od nekoliko sekundi. Nije govorio sa drugim ljudima, a za razumijevanje rečenog uglavnom je bila potrebna moja asistencija. U igri je bio agresivan i destruktivan. Kako je vrijeme prolazilo, bio je sve netolerantniji i sve burnije je reagovao na zahtjeve. U tom trenutku jedino mi je bilo na pameti da nađem stručno lice koje će mu pomoći”, kaže naša sagovornica. Miladin je ubrzo od psihologa dobio dijagnozu "razvojna disfazija - separaciona anksioznost". “Bera” nalaz, ispitivanje funkcije slušnog živca, bio je uredan. Porodica odlazi na Institut za mentalno zdravlje u Palmotićevoj - Beograd, gdje ljekari utvrđuju da je Miladin intelektualno očuvano dijete, ali da ima usporen psihosocijalni razvoj.
“Tamo dobijamo i preporuku da Miladin mora svakodnevno da koristi tretmane logopeda. U Podgorici, u državnoj zdravstvenoj instituciji, nijesmo dobili dovoljno termina, pa odlazimo kod privatnog logopeda, gdje ne postižemo zavidan rezultat. Nošeni ovim problemom, sa svim nalazima odlazimo o svom trošku na Institut za eksperimentalnu fonetiku i patologiju u Beogradu. Detaljnim logopedskim nalazom oni utvrđuju značajno odstupanje od razvojnih normi u nivou razvijenosti receptivnog, a posebno ekspresivnog govora. Miladin na Institutu reaguje na jednostavne naloge, ali odbija da sarađuje. Na zahtjeve reaguje tako što plače i konstantno traži moju podršku. Doktori su smatrali da mora doći na liječenje na duži period”, kaže ova mama. Uput su ubrzo dobili i vratili se u Beograd, gdje su proveli dva mjeseca. Dječak dobija svakodnevne logopedske termine od po dva sata i audiolingvističke tretmane KSAFA-m aparatom.
“I ja kao roditelj sam imala savjetodavni rad sa psihoterapeutom. Tako sam naučila šta treba da radim kada završimo tretmane na Institutu”, prisjeća se Šćepanović.
Miladin danas ide u školu. Prvi dani bili su stresni, ali se brzo prilagodio.
“Zahvaljujući učiteljici, brzo je prihvatio. Bojala sam se zbog njegovog straha od odvajanja, ali na svu sreću, sve je dobro prošlo. Ipak, bilo je i dosta teških situacija, grupa ga je prihvatila jako teško. Bilo je zadirkivanja, pa smo nakon toga imali faze plača, nije imao volju da ide u školu...Sa učiteljicom sam se dogovorila da roditeljima predočimo problem i zamolimo ih da svojoj djeci objasne. Tako je i bilo. Djeca ga prihvataju, druži se, raduje se školi. Nadam se da će biti sve bolje i da će njegova socijalizacija dostići viši nivo.
NVO "Naše sunce" osnovana je početkom godine i cilj joj je da pruži pomoć djeci sa poteškoćama u razvoju govora. Oblast djelovanja je i pružanje informacija, organizovanje predavanja i konsultovanje stručnih lica za rad sa djecom koja imaju ove i slične smetnje. Tu je i saradnja sa lokalnom samoupravom (vaspitno-obrazovnim ustanovama, zdravstvenim ustanovama, raznim ministarstvima...)
Promijenilo se sve. Od dnevnih aktivnosti do ishrane. Miladinu ne možete, kao drugom djetetu, da kažete: “Prestani", "Dosta je"..Morate da mu se prilagođavate, da slušate njegove potrebe. Agresivno ponašanje bilo bi kontraproduktivno i ne bi imalo smisla. Uspjela sam da uz pomoć njegovog psihologa uradim mnogo, ali neću biti zadovoljna dok iz svog sina ne izvučem maksimum. Borba je neprestana i sa ovim problemom morate da se borite iz dana u dan, iz minuta u minut, iz sekunda u sekund, nema odustajanja. Teško je, ali život je borba”.
“Miladin je na početku imao ponašanje autističnog djeteta. Ponašao se kao da ne čuje i nije se obazirao na pozive. Imao je poremećaj spavanja. Počeo je da gleda svoje ruke, okreće ih i približava licu, a nogama je pravio čudne pokrete. Tu su bili i stereotipni pokreti (pljeskanje rukama, kucanje prstima po predmetima, itd.). Igrao se sam. Nakon saradnje sa stručnjacima iz Beograda ovi poremećaji su prestali. Ipak, danas kada ima osam godina, ponekad se jave stereotipne radnje, ali i to brzo nestane. Obično se to dešava u fazi nervoze”.
Bonus video:
