Kako da utišate goste u lokalu? Jednostavno. Pozovete Brana Mandića i pustite ga da priča. Tako je bilo u nikšićkom „Blues brothers“ baru, mjestu odakle je Mandić krenuo sa promocijom njegovog proznog prvijenca “Feb je čekao olovku”.
Iako mu smeta da bude “ozvučen”, iako se ne buni mnogo zbog progona iz kulturnih institucija i ima nevjerovatan poriv da nakon završenog posla zaćuti, Mandić je pričao. O danima u gradu pod Trebjesom, dobrovoljnom jednogodišnjem kućnom pritvoru, jer Nikšić je opasan grad, kako su mu rekli, o tome zašto je pisac početaka i zašto je Feb toliko dugo čekao olovku.
Zbirka od 15 kratkih priča sa oko 120 strana dovoljna je da čitalačka publika upozna sasvim novog Brana Mandića, koji je ovoga puta ulogu “očajnog domaćina” prepustio nekom drugom.
U knjizi u kojoj mu nije bio problem da bude onakav kakav bi trebalo da bude, Mandić piše o jednom sezonskom radniku hotela “Korali” u Sutomoru, o univerzitetskom profesoru koji se reže žiletima, narodnom heroju koji komunicira sa vanzemaljcima, o psima iz predgrađa, o posljednjem čovjeku u moru. I to nije sve. Prošeta autor sa čitaocima do meksičko-američke granice, obiđe ostrvo Teradise, rani ga sunce juga, a on “pod lošim znakom”, zajedno sa aligatorom, čeka plimu.
Priznaje da se na knjigu čekalo toliko dugo jer je komunikacija problem svakog stvaranja, a on je živio sa pogrešnim uvjerenjem da mu je upravo komunikacija jača strana ličnosti. Kada je shvatio da su veze sa ljudima pogrešne, vrlo često površne i sračunate, nastala je priča. Njegova umjetnička kreacija koja je začeta davno, ali se oblikovala u posljednjih godinu i po, naišla je na odličan prijem kod Nikšićana. Tri pročitane, od 15 napisanih priča, djelovale su obećavajuće za posjetioce lokala koji su tražili još koju priču. Autor je ostavio da ih čitaoci sami pronađu, a on se, uz časicu razgovora, ali i pića, nastavio družiti sa onima koji su toliko dugo čekali “Feba”.
Priznao je Mandić da nije tek tako odlučio da Nikšić bude grad odakle će da krene u svijet njegova knjiga. Iako, kako je kazao, Nikšić, ne postoji na kulturnoj i privrednoj mapi, i dalje ga vežu neraskidive niti za grad koji je u sebi nosio neki poseban eros jer, kako reče, nekada je bilo moćno i privilegovano biti Nikšićanin.
Ako im je, prema riječima urednika knjige Ilije Đurovića, koji je bio moderator večeri, cilj bio da promovišu zbirku, ali i ubijede ljude koji se svake sedmice druže sa “očajnim domaćinom”, da upoznaju drugačijeg Brana Mandića, kao i da kupe knjigu, onda su uspjeli u tome. Sudeći prema reakcijama prisutnih, uspjeli su da ih ubijede i u ono mnogo bitnije - da pročitaju zašto je Feb toliko dugo čekao olovku.
Mjesto za kulturu bez komercijale
Godišnje se u „Blues brothers“ baru napravi do tridesetak kulturnih događaja, od izložbi slika i skulptura, poetskih i autorskih večeri, do svirki, street artova i performansa. Gosti lokala, pored Brana Mandića, bili su i Božo Koprivica, Obrad Nenezić, Slavko Perović, Nebojša-Ćićo Vulanović, ali i Milorad-Šule Jovović,Gvin Ešton, Džejms Luna...
„Uspjeli smo da brižljivo biranim kulturnim sadržajima učinimo poseban ugođaj našim gostima, kao i svim ljubiteljima rijetkih nekomercijalnih kulturnih događaja, što predstavlja posebno zadovoljstvo. Pokazali smo i mnogo većim zvaničnim institucijama kulture da se sa skromnim novcem i velikim entuzijazmom, prvenstveno naših prijatelja i nas, mogu proizvoditi i raditi velike stvari, na šta smo jako ponosni“, kazao je vlasnik lokala Ivan Radojičić.
Bonus video:
