Evo šta radim: podignem ga i vrtim prednji točak rukom, pedale mi ne trebaju, papučice su spakovane u kesi jer to biciklo je bogalj. Otac, majka, više se ne sjećam ko je zabranio da se vozi.
Sedam kocki na zadnjem točku je rekord, napravio ga je Mirko Krstić na crnom rogu, unikatu kakav niko ranije nije vidio. Mirko se doselio iz daleka i van je konkurencije, on će jednog dana postati stabilan momak, carinik, policajac ili slično, jer roditelji su ga pustili da vozi, da bude lagan i ne boji se vlastitog tijela dok leti. Za razliku od zle sudbine koja čeka mene, predosjećao sam. Neće na dobro krenuti u životu dječaka koji samo gleda. Pokušaću što jasnije da predočim svoju teoriju. Krećem iz težišta, svako tijelo ima težište. Dok koračam to težište ima relativni odnos sa vektorom gravitacije i zemljom. Kad sjedim težište je uspavano. Dok hodam, težište pulsira kao srce životinje. Ili, kad padne lopta u lokvu, moram kroz blato, a ne želim da isprljam patike. Počinjem da gazim oprezno, ali ne previše sporo, mekano kao maca, zaustavljam dah da budem lakši u novom koraku. Pokušavam na sve načine da utišam puls kako ne bih propao u glib. Za trenutak lebdim, ili mi se čini da lebdim. Na biciklu sam bliži tom stanju. Ne postoji ništa ljepše od dječaka koji zaobilazi pješake, trome prilike rodnog grada. I danas, ponekad, dođem u to čudno stanje. Izađem na ulicu i posmatram ljude, odjednom bez straha; kažem, vrlo rijetko se desi da gledam druge sa simpatijama, nedodirljiv kao tog dana kad sam prvi put ukrao trobrzinca i otisnuo se na veliko putovanje s one strane ulice, prema poligonu na kojem se može testirati ručno kočenje i prenos. Bio sam glavni, oko mene su se tiskale biciklete, nisu mi bile ni do koljena, gledao sam ih sa simpatijama, posebno se sjećam mršavice kojoj je tata sa broda donio petobrzinca, vozila je bez ruku samo da bi me izazivala, shvatio sam da nisam neki vozač i vratio se na terasu, skinuo papučice, spakovao ih u celofan i mokrim sunđerom olizao gume.
Mislio sam da niko neće primijetiti. Tako je i bilo. Narednih pola godine, svakog jutra, dok su roditelji bili na poslu izučavao sam zanat vozača po ivičnjacima, šinama, vozio sam bez ruku i okret mi je postao genijalan. Moji drugovi gledali su kako dostižem brzinu groma, vozim stojeći, okrećem pedale, propadam i dižem se do trena kada odlučim da sjednem. Tad pritisnem zadnju kočnicu i ukopam volan udesno, a za mnom ostane trag dužine tri metra. Nisu mogli da mi priđu jer sam imao najveći točak, čak je i rog Mirka Krstića ostavljao duplo kraći trag, doduše deblji, ali to njemu nije bilo za utjehu. Postao sam kralj ulične vožnje, ostalo je još da padne rekord od sedam kocki na zadnjem točku, što je bilo pitanje dana, sata i minuta, slava je išla ispred mene, ostali su bili pozadi. Naravno da tih davnih dana nisam imao potrebu da definišem slobodu koja je preplavila tijelo. U organizmu je počelo da cvjeta, moji su unutrašnji organi preko guste krvi uzimali najbolje iz vazduha punog joda. Često sam išao do plaže i vozio pored drvoreda palmi, zvao sam ga palmored, upisivao osmice između debelih stabala i puštao zvonce na svakoj promjeni pravca. Sve manje ljudi moglo je da me prati, nije mi bio potreban suvozač ili družina, bio sam ošinut vjetrom, odnosno, stvarao sam vjetar koji je šibao kroz rogove bicikla, lijepio se za obraze i letio niz leđa kao šal, obigravao sam oko Knjaževe bašte, pravio čvor kod prazne fontane i usudio se da preskočim ciglu visine petnaest centimetara, što je bio moj prvi let, odvojio sam se od zemlje i osjetio želju da to ponovim, životinjica u stomaku kriknula je od sreće. Bez težine, kinetička čakra, dječak na biciklu, to sam ja dok prelijećem ciglu. Nikog nema u parku, svi su na poslovima, na plažama, sve sam lakši i vježbam satima, danima, podižem se na zadnji točak, ali ni to mi nije dovoljno, izvodim skokove tako što navalim na guvernal i trznem, hop! let ne traje dugo, ali dostignem li pravu brzinu znatno ću ga produžiti.
Kraj jula. Nakon višednevnih priprema izašao sam na megdan Mirku Krstiću. Imao sam brzinu i trotoar pred sobom. Znao sam ga napamet, bio je podiljen u kocke, moj cilj nije bio samo sedam kocki betona, htio sam da ponizim protivnika. Dupliraću njegov rekord, što bi značilo da se kod kocke četrnaest spustim, ali onda ubrzam i let sa oba točka izvedem iznad stepenice. Tu se penjem na podest i kočim da ne bih udario u trafiku. Moraću da se ukopam čim se prizemljim. Dakle, vožnja na zadnjem točku, let preko ivice i kočenje, sve sam spremio u glavi. Pred nama je špalir dječaka, bilo je i djevojčica, gledale su u pravcu velikih majstora kakvi smo bili. Prvi je vozio Mirko, protivnik kojeg sam cijenio, iz prvog pokušaja popravio je rekord na deset kocki. Hladan i blijed, neko ko od pobjede i poraza ne pravi predstavu. Volio sam ga zbog toga, iako nisam razmišljao da bih mogao izgubiti, čak i kad mi je biciklo odbilo poslušnost, ništa strašno, već mi se dešavalo da noga iskoči iz pedale, bili smo drugovi i niko nije pravio priču oko formalnosti. Imamo po tri zaleta, ali ako bude gusto možemo da probamo još tri puta, nije nam trebao sudija, svi smo voljeli slobodu, takmičenje i fer plej, vrlo kompaktna grupa, ozbiljna momčad, čak je u našem društvu bio poremećeni dječak, Njegoš, ali niko ga nije gledao kao nižu vrstu, tukli smo se za njega, trčao nam je za lopte, na fudbalu je stajao iza gola i branio kao dupli golman, bio je koristan, jer poslije svakog primljenog gola imali smo njega da loptu hitro vrati golmanu, a ovaj je pošalje u kontru ako je neko istrčao - dosta skromnosti, obično sam to bio ja, volio sam da budem prvi u napadu i često mi je uspijevalo. Sve što sam radio pokušavao sam da dovedem do savršenstva. Zato sam se ludački zaletio da srušim rekord Mirka Krstića. Nisam mogao znati, bilo je van moje moći da predvidim kako će iz špalira izletjeti Njegoš, uzbuđen, sa motkom u rukama, da će uzviknuti moj aligator! moj aligator! i kleknuti mi u putanju tako da sam ga jedva zaobišao, ali on je ispružio ruku, ponovo viknuo moj aligator! i zario debeli štapin u zadnji točak koji je pustio zvuk raspuklih žica, ili je to bio lom kosti, ne sjećam se, jer sam se probudio u bolnici sa mamom, tatom, rođacima, Dobro jutro, primorac, rekao je doktor, znači nisam bio blizu mora, daleko, u drugom gradu, vidim ujaka koji se osmjehuje kao da nešto nije u redu, što je početak suočavanja sa istinom da zbog ludog Njegoša moj život više neće biti isti.
Noga je štrčala pod nagibom od trideset stepeni, iz koljena su virile čelične šine fiksirane šarafom i maticom. Kao da je biciklo ušlo u mene, pomislio sam i sklopio oči - ukazalo se biće savršeno, sa dušom, kentaur na točkovima, prije nego su me ponijeli u operacioni blok i satima pažljivo rezali.
Rekao sam već, ponekad dođem u stanje kad mi ljudi nisu prijetnja, kad točkovi vežu nekoliko lakih okreta. Ivičnjaci ostaju problem, koliko god jake ruke imam, ne mogu se popeti. Čekam da neko naiđe i pogura me tih pola metra, vozim do trafike, iste one gdje sam nekada davno planirao da zakočim. Prodavačica pita treba li mi pomoć, a ja se nasmijem, podignem ruku u pozdrav i okrenem se elegantno u mjestu, pa kući kockama kojih do ulaza ima dvadeset tri.
Brano Mandić (1979), popularni kolumnista Vijesti, upravo objavio knjigu priča.
Bonus video:
