Zbirka kratkih priča “Feb je čekao olovku” (Žuta Kornjača, Podgorica, 2016) publici predstavlja sasvim novog Brana Mandića, pisca fikcije koji se ne bavi mentalitetom i ne koristi ironiju, često prisutnu u njegovoj kolumni “Očajni domaćin” u nedjeljnim “Vijestima”.
Dok je knjiga petnaest raznorodnih priča još vruća od štampe, iskoristili smo trenutak da razgovaramo sa autorom, o njegovom odnosu prema pisanju, ali i crnogorskoj kulturnoj sceni, novinskom pismu i nagradama.
Nakon što je objavio prozni prvijenac, Mandić najavljuje da će se više posvetiti promociji nezavisnog izdavaštva, uglavnom kroz sadržajniju agendu Žute kornjače.
„Feb je čekao olovku“ tvoja je prva knjiga. Zbog čega ti je trebalo toliko vremena da dođeš do knjige? Čekao si olovku?
- Bio sam dovoljno lijen i samozadovoljan, pa sam umislio da će knjigu neko drugi da mi napiše a ja ću uložiti, eto, taj maleni napor i potpisivati izdanja, primati iskreno divljenje sredine užasnute talentom koji je pokuljao niotkuda na polzu južnoslovenskih jezika i evropske književnosti. Dakle, imao sam određenih problema sa egom.
Jesi li te probleme riješio?
- Ne sasvim. Ali moram priznati da skrušeno gledam na svoju ulogu u svjetskoj književnosti.
Tvoja kolumnistička popularnost u Crnoj Gori prilično je velika. Kako to objašnjavaš? Šta ljudi vole kod Očajnog domaćina?
- Ljudi vole dobro napisane rečenice, privlači ih vještina koju valjda posjedujem na određenom nivou; kao kad prođeš pored sajdžije pa baciš pogled preko pulta da vidiš šta on to petlja sa oprugama i šarafima. Ljudi vole da gledaju grnčare, precizne mehaničare, burek majstore. Zašto bi različito bilo sa proizvodnjom teksta? A kolumna jeste neposredna, događa se svake nedjelje, stiče se utisak da pratiš tok misli nekog autora, procjenjuješ njegove poteze, rješenja koja bira…
Očekuješ li da će čitaoci tvojih kolumni kupiti tvoju knjigu? I što oni da očekuju od nje?
- Neka očekuju isto što i sam očekujem od pisca. Vezu. Dublju nego u kolumnama, slojevitu, težu za varenje. Neka se nadaju da će to i dobiti.
A šta da očekuju na nivou zapleta?
- Vrijednost kratke priče suštinski se prepoznaje u jeziku. Jezik opravdava zaplet koji je nekad krajnje jednostavan. Ali, intrige radi, reći ću da se dio priča dešava na meksičko-američkoj granici, da jedan junak sezonski radi u hotelu Korali u Sutomoru, da se neki tamo profesor univerziteta reže žiletima, a jedan narodni heroj komunicira sa vanzemaljcima.
Jesi li jedan od pisaca koji mrze kolumnizam i njime se bave samo da bi preživjeli, ili u pisanju za dnevne novine ipak postoji uzbuđenje?
- Pisanje za novine je kao da si u streljani. Već samim odabirom teme i novina za koje pišeš, donekle si odredio gdje će završiti metak. Kad pišeš prozu, onda pucaš nasumice i nadaš se da ćeš pogoditi nekog slučajnog prolaznika. U stomak.
Upravo zbog popularnosti tvoje kolumne može se pretpostaviti da će tvoja knjiga biti veoma čitana. Jesi li kao debitant već osuđen da budeš mainstream?
- U Crnoj Gori ne postoji prava scena, to svi znamo. Ko god dobije od države 10.000 eura postaje mainstream. Ako hoćeš da budeš mainstream, prodaj garsonjeru. Ako imaš garsonjeru. U protivnom, komuniciraj sa ljudima iz kulturnih institucija koji su kao oboljeli od neke tropske bolesti, polubudni, poluživi, sve im nešto smrdi i komešaju se u prvim redovima polupraznih sala, dok gledaju svoje programe. Njima je neki nemir u stomacima, kao da su progutali pantljičaru, oni se izvinjavaju što su prisutni u jednom partijskom aparatu kao kulturni radnici (čitaj: budale) i slavno ćute do praznika kad im daju da razmotaju kablove iza bine i pristave ketering za drugove iz komiteta.
Pratiš li dešavanja iz kulture?
- Rijetko idem na predstave, na "književne smotre", rijetko gledam izložbe, jer ne mogu da se otmem utisku da me neko nadzire, da nekakva polubiljna struktura sitničavih netalenata vlada kulturno-umjetničkom scenom. Ili je tako, ili sam postao paranoik. Obje opcije me deprimiraju i pisaću ministru Goranoviću o tome. Da proslijedi premijeru.
„Veći“ crnogorski izdavači nisu se interesovali za tebe ili si namjerno odabrao alternativu?
- Žuta kornjača je izdavač po mojoj mjeri, učestvovao sam u osnivanju te male kućne radinosti, tu sam pronašao i urednika, Iliju Đurovića, tu sam dobio platformu koja je toliko tanana da zamalo ne postoji. Ovo u šta ulazim je veoma lično, emotivno sam vezan za cijeli proces, za Žutu kornjaču, koja možda postane crnogorski LOM, a možda ostane na margini sa nekoliko lijepih izdanja.
"Ovo u šta ulazim je veoma lično, emotivno sam vezan za cijeli proces, za Žutu kornjaču, koja možda postane crnogorski LOM, a možda ostane na margini sa nekoliko lijepih izdanja"
Tvoj rukopis podržan je na konkursu Ministarstva kulture? Zašto si se odlučio na taj način finansiranja?
- Tražili smo nezavisan izvor prihoda, van naših porodica. A pošto je Crna Gora nezavisna država, odlučili smo da pokucamo na njena tapacirana vrata.
Misliš da je Crna Gora nezavisna?
- Nisam siguran, ali bojim se da će to biti lajt motiv ovogodišnje dodjele novca na raznim konkursima. Ta desetogodišnjica obnove državnosti. I to malo novca otići će hohštaplerima koji će osmisliti kič programe u slavu dekade za nama. Žao mi je te pare.
Ipak, ti si podržan na jednom konkursu, a nisi poznat kao pristalica vlasti ili domoljubnog šunda.
- Da. I Ljubomir Đurković, ako smijem reći, dobio je Trinaestojulsku nagradu. Obojica izdajemo za Žutu kornjaču, by the way. Baš je to čudno, kad država ne dijeli novac i nagrade po partijskom ključu, zar ne?
Jesu li autori prepušteni sami sebi?
- Mnogi jesu, ali i sami su dijelom krivi. Daću primjer iz svakodnevnog života. Pola prošle godine slušao sam šuštanje u zidovima kojem nisam mogao da utvrdim uzrok u zgradi. Poslije pola godine sam se sjetio da pozovem vodovod. I majstori su završili posao za pola sata, opravili neki spoljni šaht iz kojeg je za to pola godine iscurilo jedno Bukumirsko jezero. Ali ja prosto u glavi nisam imao opciju da ova država na nekim nivoima funkcioniše, da bi meni mogla nešto pomoći i dati, riješiti neki moj problem. To je užasno nepovjerenje, to mora nekako da se prevaziđe. Taj zid mora sa se ruši sa obje strane.
Kako?
- Ne znam. Vjerovatno da se javno borimo za kulturu zasnovanu na drugačijem sistemu vrijednosti, gdje bi Trinaestojulsku nagradu dobio Krsto Andrijašević, prije nego, recimo, Niko Martinović.
Da li bi možda trebalo na godišnjem nivou pratiti i ocjenjivati projekte koji su podržani od države? Misliš li da bi takva kulturna „policija“ bila od pomoći?
- Samo ako bi bila naoružana dildoima.
Uključen si u rad Žute kornjače. Šta spremate novo?
- Ilija Đurović ima skoro spremnu knjigu priča, horor-porno-avanturističku. Objavićemo i knjigu tekstova-kolumni sociologa Bojana Baće. Tu je i zbirka poezije Slađane Kavarić, kao i nešto arhitektonske teorije.
Radiš li ti na nečem novom?
- Ne radim, hoću da promovišem knjigu. Biće tu posla i zabave.
Kako se osjećaš povodom ulaska na crnogorsku književnu scenu? Zapravo, postoji li ta scena? Ima li tu mjesta za svakog i ko zapravo sudi o kvalitetu rada onih koji činom objave knjige stupaju na tu scenu?
- Moja kulturna scena je bivša Jugoslavija. Van tog konteksta, govoriti o crnogorskom kulturnom prostoru, potpuna je glupost. Kao što je Republika Hrvatska pomogla produkciju regionalnih autora, pa je od novca hrvatskih poreskih obveznika, prije desetak godina pomognuta nova crnogorska književnost i ustanovljena jedna talentovana generacija pisaca, tako bi država Crna Gora danas trebalo nekako, ne znam kako, pomoći autorima iz Crne Gore da se predstave publici regiona. A dok čekamo taj sudnji dan, mislim da stvari treba uzeti u svoje ruke, uprkos svemu. Baš kao što to radi mala izdavačka kuća Žuta kornjača. Ako se ne uhvatimo ovog našeg lijepog komšiluka koji govori istim jezikom, ako lišeni kompleksa ne počnemo dosađivati svojim prisustvom makar u okolnim centrima, ostaćemo debela i žalosna provincija, sami sa svojim prirodnim ljepotama i jahtama. I sa svojom uzaludnom veličinom.
Bolje izdavači nego trgovci oružjem
Zašto kratka priča? Poznato je da izdavači više vole roman koji je isplativiji, publici bliži...
- Kratka forma je moj rukopis, u ovom trenutku. Čuo sam to da izdavači ne vole kratke priče. Šteta. Mada mogu da razumijem da savremeni čitalac radije guta velike blokove teksta olakšanog od značenja. Ljudi čitaju iz raznih razloga, mnogi samo da bi “odmorili mozak”. A izdavači su trgovci i mislim da je u opisu njihovog posla da nešto malo zarade. Želim im uspjeha u tome, bolje oni nego trgovci oružjem. Kako god, sve je to manje bitno, uvijek će postojati dobri, loši i osrednji romani. U dlaku je isto sa pričama, ili zbirkama haiku poezije...
Bonus video:
