Gimnazijalcima
(Prema istinitom događaju koji je mogao zbog Bajagine pjesme da dovede u pitanje savršenstvo)
Malo mjesto je u ekstazi. Sve cvjeta. Boje mjesta su haklijevske. Svijetle, do zasljepljujućeg sjaja. Ljudi su zadovoljni. Više nemaju potrebe ni da razmišljaju o svom položaju u svijetu. Sve je za njih urađeno. Najzad se u malom mjestu ostvarila Platonova utopija. Najmudriji vladaju. Filozofi. I što će onda druge umjetnosti. One su za nedovršene zajednice. Za one gdje ljudi imaju još primitivne porive kao što su mišljenje, sumnja, neslaganje... Kao odraz bez razloga nezadovoljne mase. Ali ako ti je sve dato život nema potrebe komplikovati.
Od umjetnosti jedino se zadržala muzika. Ona je potrebna čak i u savršenoj zajednici. Muzika oplemenjuje. Mobiliše. Naročito ako se dan počinje, ili školski čas, sa najboljom, najuzvišenijom, svečanom muzikom. Nazivaju je himnom malog mjesta. Ali ni u muzici ne treba pretjerivati. Nadavno je izbio skandal. Došla su djeca iz drugog, nesavršenog grada i slušali muziku koja kvari ostvarenu utopiju. Muziku koja pominje, za malo mjesto prevaziđene kategorije kao što su vlada, politika, neslaganje i ostale gluposti. Slušala su zabludjela djeca neke arhaičnu pjesmicu „Pada vlada“. I ne bilo ništa strašno, ali je to zasmetalo ispravnoj djeci, roditeljima a naročito profesorima grada - ostvarene utopije. Može neko dijete pomisliti, zaluđeno pjesmom, da ne živi u savršenom svijetu i da mu se pokvari idila. I što bi ono moglo da uradi? Da mjesto vrati za stepenicu niže. Jer naprijed se ne može. Sve je već ostvareno.
Kako u savršenom svijetu nema nesavršenih kazni djeca su bila samo malo uskraćena. Uskraćena da slušaju muziku. Bilo kakvu. Prvi put su osjetili apsolutnu tišinu. Tišinu je ponekad parao samo glas omiljenih profesora. Da bi tišina bila ugodnija zvali su i vrhovne gradske filozofe da im sa filozofskih visina kažu u kakvom gradu žive, a oni toga nijesu ponekad svjesni.
Otvorila se velika dilema - koliko da traje šutnja. Neki su bili za radikalne varijante, Zauvijek. Uništiti nosače zvuka. Ali ima i nekih koji shvataju da bez muzike nema savršenstva. I to ne profesori muzike, već filozofi i etičari. Kažu, kazna se mora ograničiti. Jedino tako ima smisla. Kako bi naša djeca bila savršena ako se barem jednom u toku dana ne odsluša svečana pjesma. A ona ih uvijek podsjeća, pa i one iz susjednog grada da je sve savršeno, sve je u purpurnim bojama, u lakoći ustajanja.
Filozofi i etičari su pobijedili. Kazna je ograničena. Trajala je samo nekoliko dana. Dovoljno da se više ne ponove iskakanja i pokušaji suludih odlazaka iz ostvarene utopije. Ponovo je zavladao savršeni mir. Sluša se samo ono što daje osjećaj snage, nepogrešivosti, savršenosti...
Malo utopističko mjesto opet je u onoj uvijek svečanoj atmosferi. Opet je mjesto u stanju kad se nema što dovoditi u pitanje, jer to nije ni moguće. Kako savršenstvo preispitivati. Savršenstvo je savršenstvo, i sve izvan njega je suvišno. Ako se i desi da se naruži mora se malo i patiti. Pa makar nekoliko dana bez muzike.
Etika ponovo trijumfuje. Profesor priča jednu anegdotu iz nesavršenih vremena. U malo mjesto su došli zavojevači. Tražili su da se svi profesori potpišu kako je njihova okupacija dobrodošla i jedva dočekana. Potpise je sakupljao profesor muzike. Trebalo je dobiti potpis i od profesora filozofije. Ali filozof neće da potpiše. Drsko odgovara muzičaru - Ništa od mog potpisa. Tebi je lako, ti si diplar, a ja predajem etiku.
Da nije bilo etičara djeci bi jedino ostala mogućnost zviždukanja i to kad niko ne čuje.
Bonus video:
