Voli Crnu Goru i smetaju mu izrazi „divlja ljepota“ i tranzicija, jer ne zna šta je ovdje divlje, a kultura je najveća kolateralna šteta te tranzicije. Priznaje da nikada u crnogorskoj Skupštini nije čuo raspravu o kulturi iako se raspravljalo o svemu i svačemu. Trudi se da doživi sve ono o čemu piše i istražuje, da ljudima približi istoriju umjetnosti ovog podneblja koje još dosta toga ima da ispriča i pokaže.
Smatraju ga jednim od najvećih živih poznavaoca ukupne umjetničke kulture Crne Gore, a on smatra da je život dar, poklon koji treba živjeti do zadnjeg momenta bez obzira na sve teškoće, a da bi se taj poklon mogao koristiti na pravi način mora postojati humanost, čast i poštenje. To bi u najkraćim crtama bio opis istoričara umjetnosti prof. dr Aleksandra-Saše Čilikova, čovjeka koji je četiri decenije rada posvetio proučavanju i istraživanju svih segmenata crnogorske umjetničke kulture.
Čilikov je bio gost tribine “Kultopis”, koju je JU “Zahumlje” organizovala u sklopu Programa podrške razvoju kulture u Nikšiću. Razgovor sa njim vodila je istoričarka umjetnosti Kristina Radović koja se trudila da brojnoj publici približi život čovjeka za koga je cijela Crna Gora veliki arheološki park, ali i čovjeka koji voli da kuva, igra domine i remi sa prijateljima, koji se odmara čitajući klasike, a glavobolju liječi uz Čehova, koji smatra da je neznanje najveći ljudski hendikep i priznaje da junake “Mrtvih duša” često sreće na ulici.
Sin ruskog emigranta koji je bio pukovnik ruske vojske, nasljedni čin koji bi po logici stvari i mlađi Čilikov trebalo da naslijedi, i majke Cetinjanke, u najranijem djetinjstvu dolazi u Cetinje i tu ostaje čitav život. Otac je bio slikar i ikonopisac, baba po ocu najveći srpski antikvar, majka se bavila slikarstvom i keramikom, studirala solo pjevanje i Filološki fakultet, ujčevina skoro kompletna u svijetu umjetnosti, pa je, bez obzira što se jedno vrijeme tražio, možda i unaprijed bilo predodređeno da se Aleksandar Ćilikov nađe na beogradskom Filozofskom fakultetu, na Odsjeku istorije umjetnosti.
“Kada sam završio fakultet bio sam u dilemi - da li da ostanem u Beogradu, velikom gradu gdje mi je živjela baba koja je bila bogata i koji je pružao mnogo mogućnosti ili da se vratim za Crnu Goru. Iako mi je profesor Vojislav Đurić nudio da ostanem asistent prevagnula je ljubav prema Crnoj Gori, jer nijesam mogao da zamislim da godišnje samo 15 dana dolazim u Crnu Goru. Nikada se zbog te odluke nijesam pokajao”, kazao je Čilikov koji je diplomirao sa temom “Ikonostas manastira Morače”, kako ističe, najljepšeg pravoslavnog ikonostasa na svijetu.
“Za mene su ikone molitveni predmet, a zadatak ikonopisaca je bio da preko tih ikona uspostave kontakt vjernika sa Bogom. Umjetniku nije bilo dozvoljeno da zamisli kako izgleda Isus Hrist ili neki događaj već su čitav umjetnički program određivali teolozi. Zbog toga se najčešće ne znaju imena ikonopisaca jer su oni bili tehničko osoblje. Ali, i tu ima izuzetaka. Monah iz Rusije Andrej Rubljov koji se zavjetovao na ćutanje izdigao se iznad svih, njegova ikona ‘Svete trojice’ je izuzetna. Zatim freska Bijeli anđeo u manastiru Mileševa”, objašnjava Čilikov i izražava žaljenje što su svuda po Evropi redovi kada se organizuju izložbe vezane za crnogorsku umjetničku kulturu, a u Crnoj Gori se tome malo pridaje pažnje.
Ne treba Crnu Goru, smatra Ćilikov, pominjati samo po junacima, bitkama, prirodi. Ima ona mnogo više od toga - kulturno nasljeđe kojim bi se ponosile i mnogo veće zemlje.
“Profesor Đurić mi je, kada sam kretao za Crnu Goru, kazao da u Crnoj Gori imam toliko materijala da mogu da radim hiljadu godina i da napišem stotine magistarskih i doktorskih radova, kao i da posebnu pažnju obratim na Grbalj i Paštroviće, pa su mi to bile magistarske i doktorske teze. Kazao mi je i da ne radim kao svi Crnogorci i odmah počnem da pišem knjige nego da počnem da pišem kada steknem iskustvo i budem u nekim srednjim godinama. Poslušao sam ga”, kazao je čovjek koji je za posljednje četiri godine objavio isto toliko monografskih studija.
Tokom studja je shvatio da će srednjovjekovna kultura Crne Gore, postvizantijska i barokna, biti ono čime želi da se bavi. Zadatak više jer u Crnoj Gori je tome bilo malo literature, a i to što je bilo napisali su ljudi koji nijesu iz Crne Gore.
“Od '80-ih godina situacija počinje da se mijenja. Rez je napravio Pavle Mijović koji je sve sintetizovao, čovjek koji je uradio toliko mnogo a koga su nažalost mnogi zaboravili”, kazao je Čilikov koji će za godinu završiti knjigu o “Istoriji umjetnosti Crne Gore početka XX vijeka” a koautor će biti Lazar Pejović.
U Zavodu za zaštitu spomenika radio je 16 godina, i kako je kazao dobar dio toga vremena proveo je po terenima i tako obišao cijelu Crnu Goru baveći se svim vrstama istraživanja.
Želja mu je da se u Crnoj Gori napravi monumentalni etnografski muzej jer smatra da je narodna umjetnost zanemarena, iako imamo dosta toga da pokažemo, a raduje ga to što se krenulo u čuvanje nematerijalnih dobara poput legenda o Pavi i Ahmetu, bokeljškog kola, crnogorskog ora.
Priznaje da je za 40 godina struke prvi put pohvalio državu jer je tokom posljednjih nekoliko godina izdvojila 500 hiljada eura za arheološka istraživanja, ali smatra da država mora slati arhiviste po svijetu kako bi istražili prošlost Crne Gore.
“Dobro je što se polako popravlja situacija i što turistički radnici i političari shvataju da su umjetnost i kulturno-istorijsko nasljeđe jaka ekonomska karta. Turisti ne dolaze samo da bi jeli njeguški pršut i pili naše vino, nego da bi vidjeli i naše crkve, muzeje, galerije, kulturno-istorijska dobra, da obiđu neku staru arhitekturu. Ne dolaze onoliki kruzeri u Kotor zbog hrane i pića nego zbog srednjovjekovnog grada”, kazao je čovjek koji je ljeti tri mjeseca u Budvi gdje živi životom Robinsona Krusoa.
Iza vrhunskih umjetnika treba da stane država
Čilikov priznaje da je oduševljen današnjom likovnom scenom u Crnoj Gori, ali problem je što imamo mali prostor, dosta umjetnika, a država ne može sve da finansira. M ožda bi, smatra Ćilikov, dobro bilo poslužiti se iskustvom Slovenije.
"Oni su odlučili da na državnom nivou finansiraju Bijenale grafike, Alternativni teatar i Laibach i po tome su poznati, a svi ostali moraju da se snalaze kako znaju i umiju. Mislim da i u Crnoj Gori treba da se kaže ko su vrhunski umjetnici i da država stane iza njih. Mada ko hoće da se bavi umjetnošću i ko ima talenta nema toga ko ga može zaustaviti na putu da se bori za svoja umjetnička djela. Najbolji primjer za to je Milija Pavićević koji se izborio jer je stajao iza svoje umjetnosti”, kazao je istoričar umjetnosti, za koga je najbolji autorski film na temu umjetnosti ikada napravljen film o Karavađu koji je uradio Derek Jarman.
Drvo i kamen zamijenili eloksirana bravarija i beton
Dobro je, smatra Čilikov, što će selo Godinje dobiti status kulturnog dobra, jer se i on za to zalagao prije više od 30 godina, na nailazeći na podršku čak ni kod kolega. Nažalost, mnoga sela po Crnoj Gori, koja zaslužuju status kulturnog dobra su uništena i kamene kuće sa drvenarijom su zamijenjene betonskom gradnjom i eloksiranom bravarijom.
"Dodoši su za mene jezerski Sveti Stefan, ali je mjesto dobrim dijelom uništeno, sela po Luštici koja su takođe načeta, iznad Morinja je selo Bunovići gdje se bojim da odem jer se plašim da je i ono devastirano, tu su sela po Paštrovićima, Grblju. Rijeka Crnojevića za mene nije više spomenik kulture jer je ostao samo most i ništa više, ostalo je sve devastirano”.
Bonus video:
