Jedna od centralnih tema cjelokupne književnosti, filosofije i svih religija je smrt.
Poznata je Epikurova misao:”Dok ima nas nema smrti, kad nastupi smrt nema nas .”
Možda je svoj stav o smrti i svemu što slijedi posle, još delikatnije objasnio pokojni otac mog prijatelja, koji je za života poručio familiji da “pošto umre mogu na vr’ njega drva da cijepaju”.
Za hrišćane bi život bio besmislen kad bi se završavao smrću. Čovjek je stvoren za besmrtnost i svojim Vaskrsenjem Hristos je otvorio kapije Carstva nebeskog. Zemaljski život je priprema za budući život, a ova priprema se završava smrću.
Za neke filosofe se zlo koju smrt nosi sastoji u tome što čovjek gubi poslednju šansu da svom životu da nekakav smisao. Time se objašnjava strah od smrti i želja za njenim odlaganjem.
Obrevši se u životu, u lagodnom ili nelagodnom ambijentu, opremljeni sopstvenim predispozicijama, mi ih moramo uposliti kako bismo nečim ispunili život.
Ljudi se u bolu i patnji zbog gubitka člana familije različito ponašaju. Davno sam doživio vrlo originalnu ekspresiju žalosti kada sam pošao da izjavim saučešće prijateljima kojima je umrla “glava familije”. Imao sam osamnaest-devetnaest godina.
Na vratima stana me dočekala ucvijeljena udovica, sva u “crnini”, tada u poodmaklim pedesetim….
“Otišao je moj xxx, moja uzdanica, što ću ja bez muža, bez vjernoga druga”…… Lament, prekidan ridanjem, trajao je sigurno nekoliko minuta, da bi se krajnje neočekivano završio izjavom:” Što ću ja bez seksa”. Nastupilo je najnapornijih pola sata u mom životu, gdje sam istovremeno izbezumljen i krajnje koncentrisan pokušao da se usredsredim na kakav takav razgovor.
A taj dan je za mene počeo kao i svaki drugi…
Svi običaji koji prate nečiji “odlazak” su stvorili čitavu kulturu sahranjivanja. Jedna od njenih nezaobilaznih stavki su umrlice.
Povremeno su njihovi autori toliko inspirisani da bi se moglo utvrditi, koliko god postojalo klišea, da su se umrlice etablirale kao poseban književni žanr. Ima tu svega, od saznanja da je neka pokojnica pravila najbolju supu od kostiju, do prijetnji , poruka da se pozdravi neko blizak ko je već “tamo” ili ostavljanja u amanet familiji da ne prima saučešće od članova određene partije. Nismo samo mi maštoviti, u Britaniji se na umrlici našla informacija da je čovjek stradao od ruku samog Betmena.
Zna se da je za nekoliko vremešnih Staropodgoričana odlazak na Čepurke dio neizostavne jutarnje rutine. Čitanje novina, odnosno umrlica je, naravno, sastavni dio rituala, koji prethodi ovoj neodložnoj obavezi. Ne ljube oni portale, teško je u tim godinama mijenjati navike, pa nije baš zamislivo da vade usput iz džepova pametne telefone i posjećuju sajt umrli.me da bi saznali što i ko ih čeka u kapelama. Uđu , naravno, u svaku kapelu, red je red, pa tek posle obavljenog domaćeg zadatka idu sa ispisnicima na kafu.
Mnogo puta sam propustio da izjavim saučešće jer nisam pravovremeno dobio informaciju. Ne stižem da čitam novine (i portale) ujutro, pa se obično oslanjam da ću ove ružne abere da dobijem od nekog iz društva.
Nažalost, sve češće izostaje ova vrsta solidarnosti, pa bi mi mnogo više pomogao, umjesto sajta umrli.me, neki koji nagovještava, odnosno sadrži spisak potencijalnih kandidata, recimo, tekeživi.me.
Sa FB stranice autora
Bonus video:
