(Roman: vještina preživljavanja - The Novel: A Survival Skill; Tim Parks; Oxford University Press, biblioteka "Književna agenda"; London, 2015; 185 str. )
Razlog zbog čega je Tim Parks, malo poznati engleski pisac, dospio u svojevrsnu književnu žižu tokom proteklih godina, jesu promućurni eseji koje piše za blog časopisa The New York Times Book Review. Prošle godine ih je prvi put objedinio u zbirci Odakle čitam, a o čemu je u ART-u već bilo riječi.
Pored još jedne zbirke eseja, samo sada o italijanskoj literaturi, nedavno je objavio i pronicljivu studiju o romanu iz ugla psihologije. U stvari, tema na prvi pogled može zvučati proizaično, i kod manje zanimljivog autora teško da njeni labavi nogari ne bi poklekli pod težinom spekulacija nasloženih na jedno mjesto.
Teorija se oslanja na tezu iz sistemske psihologije i tzv. pozicione teorije. Drugim riječima, ono što Parks afirmiše u komparativnim analizama dihotomijâ pisac/piščev rad u Romanu, skoro u potpunosti drži vodu, premda to ne znači da bi se ista teorija mogla primijeniti i na nasumično odabrane pisce (recimo, Nabokova), ili na neki veći dio čitalačkog svijeta.
Argumentacija počinje izražavanjem nevjerice povodom postulata da je, u literarnoj kritici XX vijeka, moguće odvojiti piščev život od onoga što piše. I kako bi se tome dao solidan temelj, Parks se slobodno koristi radom Valerije Ugacio, Dozvoljene i zabranjene priče: semantički polariteti i psihopatologije u porodici.
Ugacio sugeriše da članovi neke porodice imaju prirodnu tendenciju da manifestuju oblike ponašanja o kojima se može suditi prema standardu dominantnom u toj porodici, ili u grupi, ponašanje koje će "imati smisla" (negativno ili pozitivno) onima s kojima su odrasli. Ako, na primjer, pratimo porodicu koja iznad svega cijeni pripadnost, njeni pojedinačni članovi biće opterećeni prirodom njihovog uvrštenja u tu grupu, pravima drugih da budu priključeni njoj, potrebom da se pojedinac ili pojedinci isključe iz tog kružoka, etc.
Sve to autorku dovodi do narativne vizije razvitka (određenog) lika, i tačke da se tu i tamo prihvati fikcije ne bi li ilustrovala pojedine primjere. Tako se Braća Karamazovi uzimaju kao norma porodice gdje je ponašanje vječito određeno terminologijom dobra i zla, gdje se na "dobro" gleda kao na altruističko samoodricanje, dok se na zlo gleda kao na sebično samoudovoljavanje (dobri Aljoša očito ide stopama svoje majke, zli Dmitri očevim, dok u mnogome kompleksniji Ivan, oscilirajući između te dvije varijante, ne zna da li je dobar ili je loš, pa se trudi da proširi svoj izbor na nešto treće, samo kako ne bi bio podređen donošenju te gotovo krucijalne odluke).
Ideja da će u procesu polarizacije, u pogledu izvjesnih vrijednosti, nekoj osobi biti teško da ostvari stabilno mjesto, inače centralna za Ugacijinu tezu, takođe je bitna za potkrepu koju će Parks izložiti o neraskidivim vezama između života pisaca i priča što oni pišu.
U to ime, Parks uzima četiri autora: Džojsa, Dikensa, D.H. Lorensa, Hardija i, na insistiranje izdavača, sebe. Zapravo, rekao bih da su dva memoarska poglavlja o svojem životu i čitanjima tekstova drugih ljudi najperceptivnija u čitavoj knjizi.
Zaključak o vlastitim čitanjima jeste da, ako bilo ko želi iz romana da prigrabi osjećaj etičke i terapeutske vrijednosti, to je onda zato što priča ima sposobnost da nam pruži uvid u to koliko se međusobno razlikuju fiktivna i ne-fiktivna realnost, koliko su različite atmosfere u kojima se kreću čitalac i lik, uključujući i mjerila koja slijedi njihovo ponašanje.
"Upravo kad se ni malo ne slažemo s nekom knjigom", ističe Parks, "ili kad osjećamo da se neki lik ponaša drugačije nego što mislimo da bi trebao, valjalo bi da se zapitamo da li se radi o pukoj piščevoj nekompetenciji (to je, dabome, sasvim moguće), ili nam taj osjećaj skreće pažnju na osobiti način sagledavanja svijeta i naše sopstvene pozicije u njemu."
Uzevši jedan mikro - primjer iz poglavlja o Hardiju, Parks pravilno zaključuje da je Hardi bio hrabriji u fikciji nego što je odabrao da bude u realnosti. Knjiga je stvaran događaj: "Ne možete s velikim entuzijazmom da pišete o Vilu Strongu (iz Hardijevog prvog romana kog je odlučio da ne publikuje) koji udara na establišment, ako niste u dovoljnoj mjeri odlučni da sami napadnete establišment tako što ćete objaviti roman."
Drugim riječima, bez obzira koliko pisci bili kreativni, možemo očekivati nesumnjivu postojanost, kontinuitet i, ako se to može reći, "obilato ograničenje" u radovima brojnih pripovjedača; njihove priče će strijemiti određenoj vrsti izraza i, nezavisno od žanra u kom djeluju, obigravaće oko istih vrijednosti.
Kreativna osoba s mišljenjem da je "dobra" (uprkos činjenici da odricanje od zadovoljstva samo doprinosi dojmu jada i patnje), prisiliće sebe na niz indirektnih transgresivnih iskustava - putem svojih protagonista - pišući izvjesnu vrstu priče i tom prilikom osjećajući da je sveukupni poduhvat pisanja "dobar". Strašljiva osoba željna nezavisnosti, može da se osjeća kuražnom i nezavisnom "na stranici", ako to već ne može u životu.
Ovdje Parks ide korak dalje. Šta ako mi, kao čitaoci, udubljivanje u neku knjigu gledamo kao na susret sa osobom koja može, ili ne mora, da dijeli sistem vrijednosti svijeta u kom živimo, kao na vezu čiji dijelovi priče, refleksije i opisi nama jedva imaju smisla; ili pak na priču što 100% potvrđuje naš svijet, čak i ako se donekle ne slažemo sa autorovom pozicijom u njemu?
Parks navodi kritičare Hardijevih i Lorensovih romana pretjerano udubljene u vlastite svjetonazore, a što ih spriječava da pravilno rasuđuju o tuđoj kreaciji. Nije u pitanju nikakav nedostatak akumena. Ti ljudi, prije Hardija i Lorensa, jednostavno nisu naišli ni na šta slično u "svojem svijetu", dok izuzetan pisac lako može da nas navuče da se priklonimo stavovima koji mogu biti "opasni" po nas.
Knjiga aktivno živi dok se iščitava i otud će nam reakcije čitalaca reći štošta toga o njoj.
Parks zaključuje da su za one koji upražnjavaju te navike, pisanje i čitanje fikcije dijelovi cjelokupnog posla življenja i postajanja, utvrđivanja i održavanja identiteta, pozicije u odnosu na druge, kao i na svijet. Za romanopisca je tekst apsolutno integrisan u njegovom životu i okolnostima; ono što piše proističe i vrši uticaj na njegov mentalni, privatni i profesionalni život. To je nešto vrlo kompleksno i zgusnuto gdje se dosta toga dovodi u pitanje.
A kad čitalac zađe u ovo polje sile, moguće je da će zateći stvari što će ojačati njegovu sopstvenu viziju svijeta na načine koji su zadovoljavajući ili možda isuviše divlji, koji ga čine radosnim ili ljutim, ili, s druge strane, može postati dezorijentisan kroz manirizam što je uzbudljiv ili uznemirujuć, ili ozbiljno zahtjevan na uštrb njegovog načina života. Samim tim, sticanje iskustva čitanja i provođenja jednog dijela vremena razmišljajući o načinima na koji se naš um veže za narativnu fikciju, čitaocu može dati alatku za sazrijevanje u određenim okolnostima, a drugima sredstvo koje će ih zaštititi.
Parks ne ide do krajnjosti gdje ustanovljava da ovakvo iskustvo, gdje su tekst i biografija inherentno pomiješani, "bolje" ili "superiornije" od jednokratnog susreta s dobrim romanom o čijem autoru ništa ne znamo. On nas samo poziva da razmotrimo da je to iskustvo kojim većina ljudi raspolaže i da ono zapravo pokreće tržište fikcije, a posebno one ozbiljnije.
"Mi uplićemo sebe u neprekidnu vezu sa piscima i pozicioniramo sebe u odnosu na njih i na vrstu priča koje oni pripovijedaju, isto kao što pozicioniramo sebe u odnosu na ljude koje srećemo i koje poznajemo." Uostalom, pisanje i čitanje dijelovi su zamršenog posla samog našeg postojanja.
Bonus video:
