Kako vrijeme nemilosrdno melje sve pred sobom, ruši, gazi, uništava, pretvara u bezobličnu masu naslaga prošlosti, iz nje - kao svetionici, gromade i putokazi ostaju najtvrđi i najplemenitiji sastavi, najkremenije stijene i najčvršći karakteri, koji mu prkose pokazujući da ni ono nije svemoćno kada su u pitanju vrijednosti koje su svevremenske i opšteljudske i da sa njegovim protokom čak dobijaju na veličini i značaju.
Svakako je da je i ličnost i životni put Jevta Mirkova Erakovića, stamenog Banjanina, rođenog u Nikšiću, u oficirskoj porodici, koji je stasavao uz duhovno prisustvo i nadzor glasitih predaka, jedan od takvih grebena koji će dugo odolijevati toj stihiji u sjećanju sportske javnosti, kolega, sugrađana i naravno, srcima porodice i brojnih prijatelja.
Bojna polja svojih predaka, zamijenio je viteškim kodeksima, nadmetanjem i postignutim rezultatima u sportskima arenama, od pionira u FK Sutjeska (1972-1979), omladinskog fudbalskog reprezentativca i proglašenja za najboljeg golmana za sezonu 1981/82 (FK Čelik- Nikšić).
Nakon uspješno završenog Fakulteta fizičke kulture u Sarajevu, Goga, kako su ga svi sa ljubavlju i uvažavanjem oslovljavali, provodi uspješnu igračku karijeru u FK Mogren iz Budve.
Kao profesor fizičke kulture, znalac i zaljubljenik u sve vidove sporta, svoje stručno znanje prenosi i vaterpolo ekipi Budvanske rivijere, gdje kao dio izuzetno uspješnog stručnog tima, radi od 1995. do 1997.
Njegovi najveći trenerski uspjesi su, ipak, vezani za odbojku i odbojkaški klub Budvanska rivijera. Satisfakcija za tone znoja, godine strpljenja, učenja i usavršavanja, stalnih putovanja i odsustva od porodice, dolazi u vidu titule šampiona Jugoslavije (2000-20001) i četvorostrukg pobjednika Kupa Jugoslavije (2001-2005).
Značajan je bio i njegov doprinos da odbojkaši Budvanske rivijere budu pobjednici Kupa i šampioni Crne Gore za 2008, 2009, 2011. i 2012.
Cijeneći njegove trenerske sposobnosti i stručna znanja, Košarkaški klub Mogren ga angažuje u sezonama 1997, 1998. i 1999. Ti uspjesi i ugled u sportskoj javnosti su ga preporučili Košarkaškom klubu Budućnost iz Podgorice, sa kojim u sezoni 2005/2006, 2006/2007, 2007/ 2008 „uzima” titulu i kup.
U tom periodu, 2008. kao i 2011. godine, trener je mlade košarkaške reprezentacije Crne Gore, pa u košarci ostaje i dalje, trenirajući košarkaše Mornara iz Bara u sezoni 2010 - 2011. Uvijek vedar i strpljiv, samopouzdan, pun nepresušne energije i uvijek bliskiji i omiljeniji kod igrača nego kod uprava klubova.
Njegova teretana u budvanskom sportskom centru (čime se zanimao u poslednje vrijeme) je bila mjesto okupljanja pravih sportista, znalaca i stručnjaka, zaljubljenika u viteška pravila sportskog nadmetanja koja polako iščezavaju i ustupaju mjesto hemiji, mešetarenju i novcu. Tu su se svi osjećali kao u svojoj kući, mogli su da čuju stručan i pouzdan savjet, pravu informaciju, da sretnu prijatelje, okrijepe se i oraspolože.
U više navrata je organizovao humanitarne akcije koje su doprinijele ranom dijagnostifikovanju i kasnijem korigovanju deformiteta kičme kod najmlađe populacije.
Kao rijetko energična i profesionalno predana ličnost, Goga je dao značajan doprinos podizanju opšte fizičke kulture u svim sredinama gdje je živio i radio. Poznat je njegov negativan stav prema svim, iako dozvoljenim, stimulativnim sredstvima za ekspresno postizanje „sportskih” domena i rezultata.
Naravno, svi ti profesionalni uspjesi i dostignuća ne bi bili toliko značajni i blistavi da iza njih ne stoji jedno veliko, ljudsko, roditeljsko, sportsko, plemenito srce Jevta Erakovića, koje je svima koji su ga znali i družili se s njim, grijalo dušu a sada, nepresušno i trajno grije njihovo sjećanje.
Za ovo malo godina koliko je Goga bio među nama, uspio je da uradi dovoljno i na profesionalnom planu, i u društvu i najviše i njemu najvažnije u porodici - koja mu je bila iznad svega.
Kao što to obično biva, posthumno je dobio Specijalno priznanje za razvoj sporta na nivou opštine Budva.
Vječan pomen i carstvo nebesko, dobrom i čestitom Jevtu Mirkovu Erakoviću!
Bonus video:
