Posljednji laureat bosanske književne nagrade Skender Kulenović je Mehmed Đedović. Ovo priznanje dobio je za roman „Legionar“. Riječ je o knjizi koja pokriva period od Prvog svjetskog rata, preko međuratnog razdoblja i Drugog svjetskog rata sve do poslijeratnog razdoblja i našeg doba. Hroniku jedne porodice pisac je iskoristio kao inspirativnu potku za priču o istorijskim trvenjima, ljudskim lomovima, društvenim turbulencijama.
Mehmed Đedović, rođen je 1971. godine. Piše prozu, poeziju, knjige za djecu, književnu kritiku, esejistiku i novinske tekstove. Autor je knjiga pripovedaka „Tragovi”, “Osluškivanje”, “Kad se Bulbul vratio”, “Čaj od nane”, romana “Sjena kurjaka”, “Vodi je da teče”, “Onaj kojeg nema”, “Ćopak vodoravno”, knjiga poezije “Svjetlo lampe”, “Nešto se čudno događa”, knjiga za djecu “Ime mi je Pahulja”, “Priče iz velike šume” i druge.
U vašem romanu „Legionar“ dominira priča o običnom čovjeku i njegovoj borbi sa velikim događajima. Zbog čega ste se opredijelili za takvu temu?
- Legionar je zapravo priča o tome kako se mali ljudi hrvu sa velikim događajima koji su im uglavnom nametnuti. Kompleksan, višeslojan roman, čiji likovi su uhvaćeni u turbulentnim vremenima. U svakom vremenu je bilo ljudi i neljudi, patnje i sreće, dobra i zla, ludila i pameti. Legionar traga za čvrstom, realnom stvarnošću, jer ako su nas do sada pomalo i lagali, čemu pisati još jednu knjigu u kojoj ćemo tu laž nastaviti. Roman ne pretenduje da mijenja istoriju, on samo priča priču sa jedne druge pozicije i vjerujem da ostavlja snažan utisak na čitaoca. On nikome ne podilazi, nikoga ne hvali, likovi nisu crno-bijeli, nikoga ne štedi... Vjerujem da je silan trud koji je uložen u tu knjigu dobio svoju potvrdu sa zaokruživanjem radnje. Koga briga za armiju takozvanih malih ljudi, malih zbog toga jer mirno žive svoje živote, ne ističu se previše, ne zanima ih politika, ljudi koji u svakom vremenu samo nastoje da prežive. Koliko je takvih života nestalo i u ratu i u miru a da se niko, baš niko na njih nije osvrnuo. Takvi ljudi nose države na leđima, oni su vojska za mobilizaciju u svim ratovima, oni najviše pate i stradaju a ostaju u sjeni. Bogati su, po onoj narodnoj, u ratove slali volove, a siromašni sinove, koliko smo se odmakli od toga danas. Zbog toga, zbog zaboravljenih, armije poraženih, priča o njima i kroz njihovu vizuru stvarnosti. Oni niti su ratove započinjali niti su išta mogli promijeniti ali su vjerovatno najviše stradali, a ni u miru nisu bolje prolazili.
Na jednom mjestu ste rekli da zadatak književnosti nije istina nego priča. Koliko se ovaj roman zasniva na istinitim događanjima?
- Meni je puno bitnije kako je napisan i da li je u tekst uhvaćen dio tog vremena o kojem se govori a u pitanju je širok vremenski raspon od nekih 150 godina. Bitnije mi je da nisam posrnuo baveći se vremenom prije Velikog rata, pa između ratova, te Drugim ratom i da sam ispisao roman koji duboko zalazi u ljudski karakter. Istinom se bave neke druge nauke i neki drugi zanati, zadatak književnosti nije istina nego priča, a dobro ispričana priča ne može biti laž... Bitnije mi je da se likovi u romanu dožive kao živi ljudi nego li da budu ravna crta. Priča je, barem meni uvijek bitnija, a Balkan sve uzima, ali umjetnicima nudi nevjerovatne teme za ono čime se bave. Pisci će na ovim terenima i poslije nas imati nepresušan izvor tema za pisanje.
Ahmed, čovjek moralan i čvrst u svakom pogledu, neprestano traga za istinom i pravdom, koliko je taj lik iz priče vašeg romana „Legionar“, smještene u doba Prvog svjetskog rata, sličan našem današnjem Balkancu?
- Negdje sam pročitao dosjetku koja kaže: Sve pametno što je rekao narod, vjerovatno je to neki drugi narod, a ne ovaj koji danas životari u našim državicama. Mislim da se ljudi iz tog vremena ne mogu uporediti sa ovim današnjim. Evo dokle smo došli, sa našim politikama, mržnjama, ratovima... Današnji čovjek je sve ono što nikad prije ljudi sa ovih prostora nisu bili, ili se barem meni tako čini. Zaveden je jer je htio da bude zaveden, zatvoren je u vlastita stada jer je to njegov izbor... Niko danas nije spreman žrtvovati bilo šta za svoju ideju, makar bila i pogrešna, jer i ideje su nečije tuđe a mi ih samo slijedimo i ponavljamo kao papagaji. Teško je i neodgovorno generalizirati i sve svrstavati u isti koš, jer uvijek ima onih koji su drugačiji i zbog tih drugačijih svijet još postoji. U svakom vremenu je bilo, da se ponovim, ljudi i neljudi, ni danas nije drugačije...
Roman „Legionar“ može seposmatrati i kao istorijski roman. Da li ste imali namjeru da ovom knjigom djelimično uzdrmate neke dosadašnje stavove istoričara?
- Možda smo djelimično već odgovorili na ovo pitanje. U ljudskoj prirodi je da misli da sve počinje i završava sa njim, a nije tako. O Drugom svjetskom ratu je napisano dosta kvalitetnih knjiga. Branko Ćopić sa „Gluvim barutom“ je dotakao sličnu temu iz jednog drugog ugla pa je imao silnih problema zbog toga. Mi, navodno, živimo u demokratiji, nema cenzure osim one u vlastitim glavama. Danas se ponovo piše istorija koja će se kad-tad morati popravljati, piše kako kome odgovara, a odgovoran i savjestan istraživač će biti zbunjen ukoliko pokuša dokučiti šta je tu istina a šta nije. Više ima fikcije u istoriji, a istine u književnosti nego što je to ranije bilo, ili ne, lažem, u književnosti je uvijek bilo više istine... Ja sam se, radeći na „Legionaru“ konsultovao sa dosta svojih prijatelja i čuo oprečna mišljenja. Na kraju sam roman objavio bez obzira na to šta ko misli ili ne misli o tom periodu i načinu na koji priča funkcioniše. Ne završava sve sa nama, i nakon nas će neko pisati i istraživati, ako lažemo, lažemo samo sebe. Zadatak književnosti u „Legionaru“ je ispunjen, ispričana je iskrena, bolna i autentična priča. Sigurno da ima drugih i drugačijih, ali ovo je jedna strana koja se trudi da bude realna i da ljude ne svrstava u isti koš...
Obzirom da vaš roman „Legionar“ nikoga ne štedi, da je dosta kritičan i oštar, kako je primljen u Bosni i Hercegovini?
- Sreća je da oni kojima se ovaj roman sigurno ne bi svidio zbog načina na koji je napisan uglavnom rijetko i čitaju knjige, ha, ha... Pa istina je da mi baš i nije bilo svejedno. Roman, jedni hvale i nagrađuju, čita se i komentariše, a drugi šute i ne odobravaju. U početku je bilo i nekih sitnih prijetnji ali ih srećom nisam shvatio previše ozbiljno i bio sam u pravu. No, rukopis je više od tri godine čekao u ladici, dok sam ja opipavao stanje na terenu. Velika većina mi je preporučivala da to ne objavljujem jer ću imati problema, ali su književni kvaliteti romana ipak pobijedili. Roman je, u konačnici odlično primljen i samo ja znam za neke sitne probleme koji i nisu vrijedni spomena.
Početkom prošle godine dobili ste visoko književno priznanje „Skender Kulenović“ za roman Legionar.
- Roman je na sebe skrenuo pažnju odmah pošto je štampan, zaista jeste. Čitaoci su prepoznali snagu te priče i nagrada „Skender Kulenović“ na neki način je samo potvrdila da je to tako. Nagrade su bitne, one skreću pažnju na knjigu i pisca i meni je, bez ikakve lažne skromnosti veoma drago da je knjiga pobijedila u dosta ozbiljnoj konkurenciji dobrih književnih tekstova i da se oko nje dogodilo dosta pozitivnih stvari. Ja sam prozni pisac koji iznad svega poštuje rad. Prepoznajem teme kojima se, po meni vrijedi baviti da bi se ispričala priča. Mislim da je priča književni vrh i duboko poštujem pisce koji je umiju ispričati; ti sa romanom imaju manje problema i veća je vjerovatnoća da će taj roman biti snažna, doboka literatura koju vrijedi čitati. Malo je knjiga koje vas ostave bez daha, koje vas pomjere s mjesta, koje upamtite. Knjiga u kojima vidite istinsku snagu književnog teksta. Bez talenta pisac je ništa, obično piskaralo, ali bez rada je opet ništa. Ima pisaca koji su napisali dosta knjiga ali nemaju tu snagu, jačinu, energiju koju književni tekst, poželjno treba imati. Naši pisci su izmislili inspiraciju kao izgovor za lijenost, pa se zna dogoditi da neki godinama čekaju inspiraciju. No, sve je to individualno posmatranje, i moje mišljenje, a ja ni od koga ne tražim da se složi sa mnom. Da se u svemu slažemo, malo bi bilo razloga za razgovor...
U romanima pišete o malim ljudima i velikim događajima, a u pričama o malim i velikim čudima. Zašto?
- Uglavnom se u svojim knjigama radije bavim ljudima sa margine jer mislim da se iz te perspektive bolje vidi, makar do sada je tako bilo što ne znači da se neće desiti i drugačije. No, ta dimenzija čudnovatog je takođe prisutna u mojim pričama i ja ne mogu objasniti zbog čega je to tako. Jednostavno volim vjerovati da se svuda oko nas, svakodnevno događaju mala i velika čuda, samo je pitanje u kojoj mjeri ih mi primjećujemo jer su nam u ušima slušalice i jer tipkamo poruku na mobilni. Čuda nije ubila civilizacija, samo ih mi u manjoj mjeri primjećujemo. Bosna je puna tih tajanstvenih, malih i velikih čuda, a pisac je tu da ih primjeti i da od njih napravi priču. Ništa drugačije, siguran sam, nije ni u Crnoj Gori.
Naši pisci su izmislili inspiraciju kao izgovor za lijenost, pa se zna dogoditi da neki godinama čekaju inspiraciju
U Bosni i Hercegovini je oduvijek bilo izuzetno dobrih i u svijetu priznatih pisaca. Gdje je danas BH književnost?
- Mislim da BH književnost i danas, bez obzira na silne probleme i jednu opštu nenaklonjenost knjizi i piscu, kotira dosta visoko. Kada to kažem može djelovati kao samohvala ili loša reklama, ali nije tako. U svoju odbranu pozivam knjige BH pisaca. Pokušajte pročitati neku od njih pa ćete vidjeti o čemu govorim. Nevjerovatni pjesnici, odlični prozni pisci, knjige za djecu koje dotiču dušu djece... Ne želim izdvajati nikoga posebno jer to ne bilo zahvalno, i uvijek bi nekoga izostavio, no duboko sam uvjeren da je bosanskohercegovačka knjiga danas, knjiga koja se može mjeriti sa nekim velikim književnostima u dosta razvijenijim zemljama... Tretman knjige i pisca u BIH je nešto sasvim drugo...
Jednu od svojih knjiga poezije naslovili ste kao „Nešto se čudno događa“. Obzirom da se kod nas na Balkanu već duže vremena događaju razna čuda, na koja ste čuda konkretno mislili dok ste pisali ovu knjigu?
- Knjiga poezije mi se uistinu dogodi rijetko, svakih osam-deset godina, se sakupi dovoljan broj kvalitetnih pjesama da od toga može biti knjiga. Informacije radi, mojoj prvoj knjizi poezije kum je bio Milika Pavlović koji je napisao opširan analitički tekst o tim pjesmama, i da njega nije bilo Svjetlo lampe možda ne bi ni bilo štampano. Nakon Milikinih pohvala knjiga je dobila čitav niz nagrada za poeziju. A, Nešto se čudno događa, došla je osam-devet godina nakon te prve knjige. Mi se čudimo čudima u literaturi a ne čudimo čudima kod nas, svuda oko nas. Zar se ništa čudno ne događa; o da i te kako se događa, htjeli mi to ili ne, vidjeli ili ne, ali se događa.
Naslov te knjige je po jednoj od pjesama i ovaj pisac dosta polaže na naslov, mislim da je to bitno. U Bosni ima izreka: Kad si rahat stavi kamenčić u cipelu da te žulja, jer narod nije navikao da bude komotan, rasterećen, rahat. Kad se od srca nasmiješ, pomisliš, mora da će nešto ružno da se dogodi dok se ja smijem. Ni nasmijeti se ne možemo bez dubokog opreza i iščekivanja belaja. U takvom ambijentu, se rađa dobra književnost, težak život, ali umjetnost ima svoju cijenu...
O malim i velikim čudima
Objavili ste i nekoliko knjiga priča i pripovijedaka. „Čaj od nane“ je jedna od tih knjiga o kojoj se dosta govori?
- Bilo je duhovitih anegdota kada se pojavila knjiga neobičnog naziva; kakav čaj, ima li tu rakije; pa onda: je li ta nana mlađa... Uglavnom, za knjigu priča, „Čaj“ dosta dobro prolazi... To je knjiga koja se čita i to je najbolji dokaz piscu da je dobro uradio posao kojm se bavi. Naročito ako je u pitanju pisac koji od svojih knjiga preživljava, kako – tako, ali preživljava. U pitanju je knjiga koja kroz priče, i ljude govori o malim i velikim čudima koja se oko nas događaju. Možda će biti neskromno ali neki od kritičara su bili toliko slobodni da stil uporede sa Andrićem i Markesom, ali ni kritičarima ne treba vjerovati na svaku. Ja radim to što radim i trudim se svim svojim znanjem da ono što pišem bude dobro, no drugi su tu da ocijene i procijene. Ne mislim da sam popio svu pamet svijeta, znam koliko ne znam, mada se iz ovog intervjua to možda ne vidi ha, ha... Zaista, trudim se pokušati slušati u vrijeme kada bi svi da govore, a ne znam koliko uspijevam u tome. U knjizi „Čaj od nane“ su priče koje su nagrađene na kojekakvim konkursima, neke su snimljene kao radio drame, jedna je dobila nagradu i u Bijelom Polju, tako da „Čaj“ ulazi sa svojim pričama i u Crnu Goru.
Bonus video:
