Nakon pedeset godina, Švedska akademija objavila je spisak pisaca koje je razmatrala kao moguće dobitnike Nobelove nagrade za književnost 1965. godine. Lista kandidata uključuje i neka imena vrhunskog renaomea, uključujući V.H. Odena, Samjuela Beketa, Horhea Luisa Borhesa, Pabla Nerudu, E.M Forstera, Vladimira Nabokova. Nagrada je na kraju pripala sovjetskom autoru Mihailu
Aleksandroviču Šolohovu “zbog umjetničke snage i integriteta kojima je, u svom epu o Donu, dao izraz istorijskoj fazi u životu ruskog naroda”. U to vrijeme, odluka o dodjeli nagrade Šolohovu već je bila kontroverzna, jer je autor kritikovao izbor Akademije iz 1958. godine, odnosno Borisa Pasternaka, a mnogi su vjerovali da je nagrada dodijeljena Šolohovu “pokušaj protivteže i ublažavanja loših osjećanja prema Nobelu”. Osim toga, Šolohov je optužen da je plagirao “Tihi Don”, pogotovo su glasne bile javne optužbe Aleksandra Solženjicina i drugih pisaca ubrzo nakon što je Šolohov dobio Nobelovu nagradu. Ali sada, nedavno objavljen dokument iz arhiva otkriva da je Šolohov, u stvari, bio jednoglasni izbor Nobelovog odbora i još jedna njihova politička i diplomatska odluka.
Ovaj novi, upravo objavljeni podaci daju zanimljiv pogled na prošlost. Za razliku od mnogih modernih književnih nagrada, gdje se ime dobitnika najčešće prejudicira podosta unaprijed i spekuliše formiranjem šireg i užeg izbora, Nobelova nagrada je jedna od rijetkih u kojoj je proces odlučivanja zadržan relativno u tajnosti.
Dok su neki od pisaca na nedavno objavljenom spisku (poput Beketa i Nerude) i dalje nominovani i dobili nagradu u narednim godinama, drugi je nikada nisu osvojili. Na tu temu, Borhes je jednom primijetio:
“Činjenica da mi ne garantuju osvajanje Nobelove nagrade postala je skandinavska tradicija; ne garantuju mi otkad sam se rodio”. Argentinski pisac četiri puta je bio nominovan za Nobela, prvi put 1956. godine, ali je svaki put odbijen zbog, kako kaže njegov biograf Edvin Vilijamson, izražavanja podrške određenim argentinskim i čileanskim desno orijentisanim diktatorima, poput Pinočea, što je imalo kompleksne socijalne i lične konotacije. Ovakvo odbijanje u suprotnosti je određenim odlukama Komiteta, koji je nagrade dodijelio piscima koji su podržavali ljevičarske diktature, poput one Josifa Staljina, u slučaju Nerude i Žan Pol Sartra.
Bonus video:
