U romanu Na Drini ćuprija Andrić daje vanrednu, upečatljivu deskripciju naraštaja.
Izlaz u svijet i veliku iluziju slobode
Markantni detalji Andrićeve deskripcije rekonstruišu duh i modu vremena uoči Velikog rata. Mladići sa velikim panamskim šeširima spuštena oboda, u tamnim odijelima koja su posljednja riječ mode tog vremena, u „amerikanskim cipelama“ i sa bambusovim štapom u ruci, donosili su iz Beča, Praga ili Graca i modu novih šala i razgovora i, naročito, najnovije brošure, popularne u Evropi (263). Andrićev objektivni i distancirani narator ipak će napomenuti da su ti mladići, bez ikakve svoje zasluge, dobili „otvoren izlaz u svet i veliku iluziju slobode“ (263), te da su se sa nevjerovatnom lakoćom upuštali u kršenje svih do tada važećih pravila i zakona, zaštićeni samo svojom mladošću koja je i uzrok i opravdanje njihovom viđenju svijeta i života:
To je naraštaj pobunjenih anđela, u onom kratkom trenutku dok još imaju i svu moć i sva prava anđela i plamenu gordost pobunjenika.
Neki od njih sa fanatičnošću fakira znali su da se bace u izvršenje opasnog zadatka i „sagarali kao mušice“, a naraštaj ih je slavio kao svetitelje i uzore (svaki naraštaj ima svoje svetitelje - kaže pisac jasno aludirajući na mladiće poput Principa.) Ime Principa se ne pominje. Ono se podrazumijeva. Minus-prisustvo znaka proizvodi umjetnički efekat.
Pitanje krivice, generacijske i nacionalne
O nečijoj odluci da se poslije događaja u Sarajevu Vidovdana 1914. godine gotovo zvanično proklamuje generacijska i nacionalna kolektivna krivica, Andrić sugestivno progovara u romanu Gospođica.
Premda nam nauka o književnosti ne dopušta pravo da poistovjećujemo naratorske i lirske glasove u umjetničkom tekstu koji je fikcija i/ili poezija sa glasom i stavom samog stvaraoca, ili nas makar obavezuje da takvim pitanjima pristupamo s naročitom pažnjom, oprezom i uzdržanošću - prosto se nameću neka mjesta u Andrićevom tekstu koja jasno ukazuju na to koji ugao gledanja na svijet i događaje u njemu po prirodi stvari tu preovladava kao najprihvatljiviji sa aspekta humanosti, pravde i logike.
Cijeli sistem likova u romanu Gospođica uključen je u prikazivanje prilika u kojima pojedinac strada samo zato što je „študent“, ili (naročito) samo zato što je Srbin.
Faktografija vidovdanskog događaja 1914. kombinuje se sa markantnom deskripcijom i ostalim sredstvima iz arsenala umjetničkih postupaka u žanru romana. Cijelo jedno poglavlje (IV) narator posvećuje događaju, uz primjetnu zastupljenost glavnih fakata.
„Nedelja 28. juna 1914. godine (...)“ - riječi su kojim otpočinje poglavlje (Gospođica, 64).
Andrić sugestivno dočarava atmosferu toga istorijskog dana: Zvona su gudila iz daljine, sa Banjskog brijega i od Konaka, a u kratkim intervalima čula se otegnuta i neobična jeka koju su vraćala strma brda oko Sarajeva, kao očekivan odgovor na tu muziku smrti i uzbune. (Up.: „Jedno za drugim zabrujala su zvona sa svih sarajevskih crkava.“ Dedijer, 1966.)
Andrićev pripovjedač sa preciznošću notira događaje: obavljen svečani prenos ubijenog prestolonasljednika i njegove žene do željezničke stanice, izvršena mnoga hapšenja, „istutnjale se novine“. Potom nastaje „tišina kao posle jakog praska“. Jedna slika se ističe:
Vide se i posve unezverena lica i zaplakane oči. To su Srbi.
„Dirigovana tišina“ - izraz je koji Andrićev narator upotrebljava da opiše dane zatišja u kojima su se ljudi osjećali kao u kakvom vakuumu. Ali to je „dirigovana tišina koja je nekome bila potrebna“ (78).
Čuveni andrićevski tjesnaci, procjepi prostora i vremena (tanka granica između slobode i ropstva, života i smrti) iz kojih neki izlaze kao živi pobjednici a neki ne - a možemo se podsjetiti Fate Abdagine, Aske, velikog vezira Jusufa, cijele Bosne u vrijeme Omer-paše Latasa - javljaju se ponovo kao motiv, i ponovo na drugačiji način. U tom vakuumu, procjepu, tjesnacu, sada je cio jedan narod koji odavno ne dolazi do daha. A onda: „Događaji se nisu ređali nego sudarali i preskakali. Ultimatum Srbiji, objava rata, a zatim ulazak u rat gotovo svih velikih velikih sila u Evropi, sve jedno za drugim.“
Poslije „dirigovane tišine“ dolaze najteža hapšenja:
„Na sve strane su opet hapsili Srbe (...) i to sada ne samo mlade ljude i studente nego i ugledne gazde i mirne državne činovnike. I to nije išlo kao pravda, po nekom zakonu koji se mogao dokučiti, nego silovito, slepo i na sreću, kao zaraza.“
Pozicija Srba iz ugla ne-Srba
Zanimljivo je viđenje, u nastalom istorijskom kontekstu, pozicije Srba iz ugla ne-Srba.
Glavna junakinja (a i ona je u smislu Lotmana, „nosilac aktivne funkcije“ u romanu, makar u negativnom značenju: i ona prelazi semantičku granicu kao jedino stvorenje u porodici koje se bavi kamatašenjem i zelenašenjem) - o atentatu koji se tog dana u njenom gradu dogodio saznaje od Jevrejina Rafa Konfortija (Kako? Vi ne znate, vi ne znate? Ali, nesreća se dogodila, gospojica, nesreća za sav svijet. Atentat. (...) Đaci, štu-den-ti, gospojica, ubili, tu na keju, kod Latinske ćuprije, obadvoje. Da bog sačuva, da bog sačuva! - uzdisao je Rafo.)
Kao u Prokletoj avliji Andrićevoj, svi se imaju smatrati krivima, samo neće svima biti suđeno da trunu u austrijskim zatvorima. Bitne poruke Gospođici upućuju ne-Srbi. Prvo, Jevrejin Rafo:
„Najbolje, gospojica, sjedite kod kuće. I da se ne viđamo dok ovaj kijamet ne prođe. Znate? Sjedite i šutite. Šu-ti-te! Poslaću momka da vas obiđe ako vam što treba.
Dvije naglašene, značenjem nesaglasne riječi, potcrtane glasovnim i ritmičkim ekvivalentnostima izdvajaju se u Rafovom jezičkom izrazu: „štu-den-ti“, „šu-ti-te“. Andrićev motiv ćutanja kao zaloge za „sigurnost“ i ovdje je prepoznatljiv.
Tu se zatim izdvaja riječ gospodina Pajera. Za razliku od Jevrejina Konfortija koji, sa nataloženim istorijskim iskustvom u genima, savjetuje potpuno povlačenje i krajnji oprez - naročito Srbima, a time i Gospođici, Pajer ima daleko racionalniji pristup i drugačiji predlog za Gospođicu:
Vi ste Srpkinja, a to nije sramota biti. Naprotiv. Moj vam je savjet da se ne ističete ničim, pa ni svojom lojalnošću. (75)
Obratićemo pažnju na to kako je kontekstualizovan ovaj iskaz: Pajer izgovara ove riječi dok stoji „u stavu čoveka koji se sprema da izađe“. Precizna deskripcija upotpunjuje sliku: „Bio je u crnom redengotu. Visoka bela kragna i crni plastron davali su mu nekako svečan i neobičan izgled.“ (74) Direktor Banke Union, visoki činovnik u službi imperije, čovjek katoličke vjeroispovijesti, prije nego će otići „u crkvu na svečani Rekvijem za žrtve jučerašnjeg atentata“ (74) - uputiće Gospođici gotovo familijaran savjet da se ne ističe lojalnošću, te da Srbin nije sramota biti. Naprotiv. Što je najvažnije, svojim iskazom ostavlja Gospođicu bez najjačeg njenog argumenta kojim se brani pred sobom i svijetom - a to je očev zavjet koji se tiče štednje, pogrešno shvaćen i praktikovan, stoga fatalan, ali koji se na kraju posve osipa i relativizuje (riječ pripovjedača kroz doživljeni govor junakinje da bi, sa ili bez tog zavjeta, u stvari sve bilo isto):
...vi ste gazda-Obrenova kći i ne treba to da činite, kao što on sigurno ne bi činio da je živ.
Gospođica, međutim, nije prijemčiva za ovakav savjet, što je u skladu sa uvjerljivom psihološkom motivacijom koja utemeljuje ovaj lik i predstavlja objašnjenje za neočekivane postupke i sve izraženiju devijantnost karaktera.
Treći ne-Srbin koji će izraziti sličan stav jeste takođe katolik, Hrvat, Slavonac, dr Roknić. Njegovo stanovište sasvim je jasno i potpuno na strani onih koji neće biti, i ne treba da budu, gubitnička strana:
„Jer danas svaki razuman čovjek vidi i zna da centralne sile ne mogu dobiti ovaj rat, da ga moraju izgubiti. I dobro je da je tako. To je dobro za cijelo čovječanstvo, a spas i sreća za sve nas Južne Slavene, jer bi nas inače nestalo sa lica zemlje.“ (95)
Rat je “posao”
Osvrnućemo se na tačku gledišta glavne junakinje koja jeste Srpkinja, ali svoju pripadnost osjeća kao suvišan teret.
U polifoniji izraženih stavova prema velikom događaju, bilo da su dominantno racionalni i objektivizirani, ili pak emocionalno uslovljeni, dominantno subjektivni - u fokusu je jedan prividno racionalan koji se u krajnjem ishodu pokazuje kao savršeno pogrešan.
Individualna i socijalna psihologija na podlozi ratnih dešavanja poprimaju naročita značenja. Opozitni karakteri se uzajamno osvjetljavaju. U ekstremnim uslovima življenja sve bitne crte ličnosti dolaze do izražaja. Gospođica će zaista izbjeći da na bilo koji način dijeli sudbinu i odgovornost sa svojim narodom za vrijeme rata. („Ne, nikako i ni po koju cenu neće dopustiti da se nađe na strani koja gubi.“) Dolazimo najzad i do one dominantne razlike.
Gospođica ima san o milionu. Ona dolazi do jednog, za nju najbitnijeg otkrića: rat je „posao“.
Ovim smo istakli sve bitne crte lika koji će biti „zaštićen“, izbjeći „kolektivnu krivicu“, tj sudbinu, te u jednom izrazito negativnom smislu prekoračiti svaku semantičku granicu: 1) lojalnost tuđinskoj vlasti, odnosno ratnoj neprijateljskoj strani; 2) odsustvo sna o slobodi; 3) san o milionu.
To je ono što je čini bitno drugačijom i zbog čega će, za razliku od sunarodnika, Rajka Radaković (Gospođica) biti pošteđena. Sila koja vrši progon mogla je prepoznati dubinu njenog nepripadanja ciljanim socijalnim grupama, odnosno - pripadanja jednom sasvim drugačijem svijetu.
O samom ratnom fenomenu, Andrićev narator na opominjući način progovara u okviru priče o svijetu i polusvijetu, ratnim profiterima i gubitnicima, plemenitim i onim drugačijim ljudima - a rat je izoštrio i pokazao i najgore i najbolje u individualnoj i kolektivnoj psihologiji - svima i svemu što kreće i sliva se u velegrad po završetku rata. Ideja je: ratovi obično ne rješavaju pitanja zbog kojih su započeti, ali zato otvaraju druga teška pitanja.
Ako je pak o imperijama riječ, poslušajmo misao Crnjanskog iz Romana o Londonu:
Carstva su prolazna, bila su, i ostaće prolazna. Čak su i sudbine, kako reče taj starac, samo, nastavci sudbina. Promene su večne, jedino.
(Dio izlaganja na Međunarodnoj naučnoj konferenciji Prvi svetski rat u kulturi i bibliografiji / First World War in culture and bibliography, održanoj u Beogradu)
Bonus video:
