Poznati barski ljubitelj slikarstva i kolekcionar, publicista Vladimir Lukšić, upravo je objavio i drugu monografiju posvećenu slikarima za koje ne želi da ih prekrije veo zaborava. Nakon beogradskog profesora Đorđa Ilića, Lukšić je svoj jedinstevni omaž odao i sugrađaninu i dugogodišnjem prijatelju pokojnom Branku Vukiću (1938-2013) koji je svojim likovnim opusom, kao niko prije njega, proslavio sveto barsko stablo masline.
“Branko Vukić je četiri decenije bio veoma uspješan i cijenjen likovni pedagog, čiji su učenici dobijali brojne nagrade za svoja ostvarenja na likovnim smotrama, a na mlađe kolege je nesebično prenosio iskustva iz svoje bogate likovne prakse. Prije i iznad svega, Branko je bio slikar koji je ostvario vrijedan likovni opus. Široj javnosti se predstavio sa izvjesnim zakašnjenjem, što je prvenstveno odraz skromnosti, uzdržanosti, samokontrole njegove senzibilne ličnosti”, opisuje za „Vijesti“ svoje motive Lukšić.
Pokojni Vukić završio je slikarski odsjek Umjetničke škole u Herceg Novom, a potom i Pedagošku akademiju u Nikšiću. Bio je član ULUCG, a za života je imao 16 samostalnih izložbi u rodnom Baru, Kotoru, Beogradu, Titogradu/Podgorici, Petrovcu, Svetom Stefanu, Herceg Novom, Virpazaru, Tivtu, Somboru i Budvi. Izlagao je na više od 40 kolektivnih izložbi u zemlji i inostranstvu i bio redovan učesnik godišnjih likovnih manifestacija ULUCG. 1994. je dobio nagradu Oslobođenja Bara, a 2001. nagradu Saveza likovnih pedagoga Jugoslavije za dugogodišnje unapređivanje likovne kulture Jugoslavije.
“Stalno u dosluhu sa zavičajnom prirodom, opčinjen njome, teško je razlučiti da li je Branko u maslini našao neiscrpan izvor inspiracije, ili je maslina odabrala nega da linijom, bojom, nježnim tonom, iskaže sve njene radosti i patnje. Niko još kao Branko nije tako uvjerljivo predstavio njena spoljašnja i unutrašnja svojstva, a istovremeno realizovao svoj prepoznatljiv, neponovljiv likovni personalitet. Grijeh bi bio da se zaboravi i za Bar i za Crnu Goru veoma vrijedno kulturno dobro koje nam je Branko Vukić ostavio u nasljeđe. Zato i ovu skromnu monografiju treba shvatiti kao težnju da nam nebriga oko kulturne baštine ne bude standardno ponašanje”, dodao je Lukšić.
Ugledni barski publicista je u ovoj monografiji pored reprodukcija 80 Vukićevih radova iz svih stvaralačkih faza, u različitim tehnikama i iz više privatnih kolekcija, sabrao i likovne kritike Vukićevog opusa iz pera Zdravka Vučinića, Milana Marovića i Tanje Đurović, te pjesme o maslini akademikaSretena Perovića i Dušana Kostića.
U predgovoru monografije, istoričarka umjetnosti Lucija Jelušić-Đurašković istakla je da Vukićevo slikarstvo pruža priliku za sagledavanje osobenosti stvaralačkog čina koji je „snagom izraza neopterećene ljubavi prema prirodi i čovjeku, snagom podsvijesti i snoviđenja uzdignutog do nivoa umjetnički univerzalonog“, dao autentičan doprinos savremenom crnogorskom slikarstvu“.
“Vukić suvereno vlada kako crtežom bojom i formom, tako i kompozicijom u kojoj po pravilu u prvom planu centralno mjesto zauzima maslina. Kod njega je materijalizacija na slici podređena nemuštom jeziku poetizovane tišine vermerovskog tipa koju uspijeva da istakne znalački usklađenim prožimanjem toplog i hladnog, svijetlog i tamnog koje se dešava suptilno i na osoben način”, zapisala je Đurašković.
On je ukazala da se posebnost likovne poetike Branka Vukića ogleda u neobično iskrenom, temperamentnom i spontanom pristupu materiji koja je, u zavisnosti od ideje, naročito znalački tretirana kroz uljani pastel, „tehniku koja suptilno ističe fakturu onoga što se želi predstaviti“.
“Kroz pokrete ,odnosno igru, Vukić kao da ponovo materiji udahnjuje život obavijen mitom i vječitom tajnom umjetničkog duha, obavijena karakterističnom mediteranskom svjetlošću koja se kreće ka slici, ulazi u nju, da bi ponovo izbila ka posmatraču predstavljajući sastavni dio koloritnog tkiva”, navodi Đurašković u predgovoru monografije.
Maslina je simbol i ime Bara
“Sva u grču, sa kvrgama i ožiljcima-otiscima svega što je preživjela, maslina je za narod Mediterana simbol svjetlosti, plodnosti, radosti i dugovječnosti. Ona je i ime Bara, ne samo Stara maslina na Mirovici, već i svi srebrnasti talasi sa Kurila, Džidžarina, Bartule... koji se blago utapaju u plavetnilo mora, kao istinsko i neiscrpno nadahnuće pjesnika i slikara”, ističe Lukšić.
Bonus video:
