Drugu godinu zaredom, sportska Crna Gora nije dočekala medalju sa velikog takmičenja u kolektivnim sportovima. Tri naše selekcije igrale su na evropskim i svjetskim prvenstvima - košarkašice, rukometašice i vaterpolisti.
Nije bilo medalja, daleko od toga, ni u pojedinačnim sportovima, onima koji se ubrajaju u olimpijske.
Sedam mjeseci pred početak Igara u Riju, Crna Gora ima dvije olimpijske vize, jedriličara Milivoja Dukića i maratonke Slađane Perunović.
Rukometašice imaju teži put nego što se očekivalo i kako je izgledalo, do poraza u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva, i posrnuća u mečevima za plasman od petog do osmog mjesta.
Vaterpoliste čeka Evropsko prvenstvo, nakon koga će se znati njihov olimpijski put.
Ako rukometna i vaterpolo selekcija izbore vizu, a bila bi nacionalna sportska katastrofa da bude drugačije, ne bi bilo iznenađenje da crnogorski tim u Riju bude gotovo identičan onom iz Londona, i po tome u kojim ćemo sportovima imati predstavnike, ali i po samim učesnicima.
U Londonu je Crna Gora, pored dva kolektivna sporta, imala kvalifikovane takmičare u atletici, džudou i jedrenju. Jedina nova lica na toj listi, kako trenutno stvari stoje, mogli bi da budu teniserka Danka Kovinić, ako do juna naredne godine nastavi tamo gdje je stala u drugoj polovini prošle, te plivač Maksim Inić, koji bi od marta trebalo da potvrdi B olimpijsku normu na 50 metara kraul.
Čak bi i u rukometnoj i vaterpolo reprezentaciji bila dobro poznata lica - ako ne bude povreda, 10 djevojaka koje su donijele srebro iz Londona, bile bi gotovo sigurne putnice u Rio (14 igračica može da bude prijavljeno), a devet od 13 vaterpolista sasvim su blizu završnog spiska Vlada Gojkovića.
Takozvane specijalne pozivnice su za nastup na Igrama u Londonu dobili su bokser i strijelac, što bi moglo da se dogodi i za Igre u Riju, ali „vajld kard“ ni u kom slučaju nije potvrda vrijednosti na svjetskom nivou.
Za četiri godine pojavilo se, dakle, vrlo malo novih takmičara na crnogorskoj sportskoj sceni, koji kvalitetom i rezultatima zaslužuju da se nađu među najboljima, a i rijetki koji su se makar približili top nivou, poput Danke Kovinić i Maksima Inića, nisu naši „proizvodi”, već su karijeru gradili u drugim zemljama, zahvaljujući talentu, ali ličnim (i porodičnim) odricanjima. Uloga teniskog i vaterpolo-plivačkog saveza u njihovom razvoju - apsolutno ne postoji.
Sa druge strane, neki koji su obećavali mnogo ili su se potpuno izgubili, ili imaju slabija ostvarenja nego u prethodnom olimpijskom ciklusu. Primjeri su Marija Vuković koja je ostala i ostaće, po svemu sudeći, poznata kao nekadašnji potencijal svjetskog kalibra, a Danijel Furtula baca disk metar i 30 kreće nego 2013. godine i trenutno je daleko od olimpijske norme. Kombinacijom njihovih i pogrešnih profesionalnih procjena Atletskog saveza, jedan veliki talenat je izgubljen, a drugi se, čini se, polako gasi. I zbog toga je i briga za budućnost Kristine Rakočević, posebno nakon njene izjave da je odlučila da odbije ponude američkih koledža da tamo, pod mnogo boljim uslovima - i infrastrukturnim i stručnim - nastavi da razvija neslućeni potencijal.
Od sticanja nezavisnosti na crnogorskoj sportskoj sceni nije se pojavio nijedan bokser, osim Boška Draškovića, koji može da se primakne nastupu na najvećim takmičenjima. Nije se iskoristio momenat u kome su fenomenalni Dejan Zlatičanin, pa i Nikola Sjekloća, pokazali da se i iz male zemlje može napraviti nešto značajno na velikoj sceni, da bi se boks približio dječacima, kao nekada, kada je Crna Gora imala asove u bukvalno svim kategorijama.
Isti slučaj je i sa streljaštvom, u kome se i rijetki mladići i djevojke koji se bave ovim sportom, izgube među veteranima, kojima je to klasični hobi i zabava.
Stanje u atletici, boksu, streljaštvu, plivanju - sportovima u kojima bi Crna Gora, bez obzira na malu bazu, imala mogućnost da napravi, možda ne šampione ali makar učesnike velikih takmičenja, činjenica da talenti godinama ostaju talenti a ne postaju ozbiljni takmičari, govore zapravo o tome da se kod nas, zapravo, vrednuju „instant” uspjesi, a ne rezultati koji dolaze kao plod višegodišnjeg rada, dobrih treninga, pravilnog sportskog razvoja i ispravnog puta.
„Instant” uspjesi, međutim, sjajno služe kao alibi za čuvanje pozicija na čelnim funkcijama nacionalnih saveza. To što u Crnoj Gori deset godina nema boksera međunarodne reputacije ne smeta Božidaru Vuksanoviću da u tom periodu bude predsjednik saveza. Isto važi i za admirala Dragana Samardžića, koji je predsjednik Streljačkog saveza od 2008. godine. To što Teniski savez funkcioniše na granici regularnosti ne dovodi u pitanje poziciju Dimitrija Rašovića. To što seniorska karijera dva atletska bisera ne ide u pravom smjeru ne izaziva reakcije saveza i preispitivanje odgovornosti, a prolazi i to što djevojka koja ima olimpijsku normu u maratonu na ekipnim takmičenjima najnižeg evropskog ranga trči i tri, pet, deset hiljada, pa čak i štafetu 4x400 metara.
I tako prolaze godine, pojave se talenti, s vremena na vrijeme, proglase se budućim asovima, a onda se polako ugase. Ništa čudno kada se za deset godina nisu ni definisale uloga i svrha crnogorskog sporta, niti su se precizno postavili ciljevi, a još manje putevi kojim bi trebalo ići da se ispune.
Čini se da je jasno i zbog čega je tako - svako neispunjavanje cilja i plana, vuče odgovornost onih koji su ih postavili. A odgovornost za neuspjeh je u Crnoj Gori nepoznat pojam. Zato je slavljenje uspjeha omiljena „disciplina” tzv. sportskih radnika...
Između euforije iz Malage i klupskih interesa
Ženska rukometna reprezentacija imala je nezaboravnu 2012. godinu, od Evropskog prvenstva u Beogradu nema medalju sa velikih takmičenja, s tim da je konkurencija, ispostavilo se, mnogo jača nego što je javnost mislila. U periodu između Londona i danas, velikom upornošću i očigledno odličnim radom Maje Savić, pojavilo se nekoliko djevojaka koje mogu da drže Crnu Goru konkurentnom na najvećoj sceni još dosta godina, a Đurđina Jauković je nedavno pokazala potencijal svjetske klase. Ali, ukoliko se ne nađe dobar balans između ambicija Budućnosti i potreba nacionalne selekcije - izgubiće reprezentacija.
Za to je dobar primjer vaterpolo, koji je godinama bio rastrzan između euforije iz Malage i klupskih interesa, koji su se završili „raspadom“ Primorca i Budve. Najviše su u toj zbrci ispaštali - igrači. Mnoge generacije su propale, tako da, recimo, samo trojica iz ekipe koja je bila juniorski šampion Evrope 2009. godine igraju „ozbiljan“ vaterpolo i postali su kandidati za seniorsku selekciju (Darko Brguljan, Čučković, Klikovac). Dodajte njima trojici Mišića i Lazovića, te golobrade Ukropinu, Saveljića i Pješivca, ispada da se za osam godina krug kandidata za nacionalni tim proširio za osam igrača, od kojih posljednja trojica nemaju ni 19 godina.
Kada se dijeli novac, savezi ne kažu da smo mala država
Priča o crnogorskom sportu uvijek ima jednu polaznu osnovu, a to je veličina zemlje. Faktor veličine se, međutim, različito koristi - (zlo)upotrebljava - u različitim situacijama. Kada ima uspjeha, onda se govori o crnogorskom sportskom čudu, ponekad, i na nekim mjestima, rezultati se predstavljaju kao i neka vrsta superiornosti, a kada nema uspjeha - u veličini se nalazi opravdanje.
I novac je često pominjan faktor, uglavnom ograničavajući. Ali, svake godine za sport se izdvoji oko dva i po miliona eura, s tim da je nedavno, krajem prošle godine, od taksi za gorivo izdvojeno još toliko, odnosno i malo više. Da li se taj novac koristi na pravi način? Koji su savezi dobili novac, a kome ti savezi polažu račune kako su ga potrošili? Da li su pomognuti savezi koji to zaslužuju, i da li ti savezi ta ista sredstva zaista i proslijede samo onima koji ih zaslužuju? Ili je i u jednom i u drugom slučaju važnije zadovoljiti sve i svakoga...
Državni (DPS-SDP) čelnici vrlo su aktivni, i uključeni neposredno ili posredno u rad sportskih saveza (posljednji u nizu je Miroslav Ivanišević, koji je postao predsjednik Tekvondo saveza). Ali, sa druge strane, Crna Gora nema ministarstvo sporta, već Upravu za mlade i sport koja funkcioniše u okviru Ministarstva prosvjete. Još manja ovlaštenja ima COK, koji i nije državna institucija.
Prevedeno, formalno je važno da savezi imaju sređenu regulativu, sve moguće komisije i potkomisije i sve je u redu. Šta se, međutim, krije iza toga - kontrola jednostavno ne postoji.
Fudbaleri koji slabije trče i košarkaši koji ne igraju
Stanje u dva najpopularnija timska sporta - fudbalu i košarci - veoma je kompleksno.
Fudbal je, doduše, mnogo više od sporta i u fudbalu je veličina zemlje i broj igrača zaista ogroman hendikep. Ali, to ne znači da je nemoguće za 10 godina stvoriti bar jednog novog potencijalnog asa sa crnogorskih terena.
Nedavno je predsjednik FSCG Dejan Savićević rekao da igrači iz Crne Gore „slabije trče od igrača iz Srbije“, obrazlažući tako zbog čega će i ubuduće „pojačavati“ reprezentaciju fudbalerima iz susjedne zemlje. Ključno pitanje je zbog čega naši igrači „trče slabije“, ali ga za deset godina niko nije ni postavio, a kamoli pokušao da odgovori na njega.
Kako se radi sa mladim igračima, po kom programu i kakvim metodama? Šta je sa pričom o talentovanoj naciji, kada su svi naši najbolji fudbaleri sve što su naučili naučili daleko od Crne Gore? Ništa se ne mijenja u tom pogledu, a nacionalni tim nam je na najnižim granama u posljednjih 10 godina.
Slično je i sa košarkaškom selekcijom. Ne samo što su seniori propustili Evropsko prvenstvo, već će sve mlađe selekcije, izuzev kadetske, ove godine igrati u B evropskom rangu.
A kako se tretiraju talenti, govori i primjer Čarapića, Ilića, Baćovića i Slavkovića - na klupi ili sa neznatnom minutažom u Budućnosti. To i ne bi bilo sporno da igraju negdje drugo u seniorskoj konkurenciji, da recimo Budućnost bar ima filijalu u domaćem šampionatu, bez obzira na kvalitet lige (svaka utakmica je bolja od sjedjenja na klupi). Ovako, oni provode vrijeme u putovanjima, niti igraju, niti dovoljno treniraju i sigurno ne napreduju onako kako bi trebalo i bilo poželjno u njihovim godinama.
Legitimno je da Budućnost ima ambicije u ABA ligi, ali je još legitimnije da nacionalni savez zaštiti talente na neki način. Ali, ništa neočekivano. Jer, ako eliminacija sa Eurobasketa, činjenica da će dvije od tri mlađe selekcije igrati u B rangu, nije dovela do preispitivanja odgovornosti ljudi koji vode crnogorsku košarku, zašto bi odjednom počela briga oko tri ili četiri talenta...
Godine koje su pojele džudo frakcije
Džudo, jedan od najmasovnijih sportova u Crnoj Gori, skoro 10 godina bio je podijeljen na dvije frakcije, mnogo perspektivnih takmičara se izgubilo, a Srđan Mrvaljević od Pekinga na- ovamo bio i ostao jedina olimpijska nada.
U posljednje vrijeme duvaju, čini se, neki novi vjetrovi - na scenu je stupila veoma talentovana generacija, a savez je na jedan sasvim nov način počeo da vodi brigu o njima. Novost je i to što su se jasno saopštili ciljevi: četiri-pet olimpijskih normi za Tokio 2020. Spremni su, dakle, čelnici saveza i da se njihov rad jasno vrednuje.
Bonus video:
