Kolašinski slikar Miro Šuković, dobitnik nagrade na Cetinjskom likovnom salonu, iza sebe ima više samostalnih i kolektivnih izložbi, ali prilično nerado priča o onom što radi. Sve što ima da kaže, smatra, očigledno je na njegovim crtežima i slikama.
Šukovićev umjetnički izraz istoričarka umjetnosti Ana Ivanović opisala je kao stvaranje „...figura, koje kao da su živjele vjekovima i u sebi sakupljale krv, meso, zemlju, kamen svoje postojbine i, kad bi mogle progovoriti, progovorile bi jezikom iskona“.
Šuković objašnjava da su njegovo „djelovanje i akcija inicirani potrebom za oslobođenjem iz nekog egzistencijalnog zatočeništva i nelagodnosti“. Neka djela nastaju, kaže, lako, neka s mnogo muke, ali on uživa u tim „fantastičnim putovanjima sa neizvjesnim ishodom“.
„Onog trenutka kad počenem da crtam sve zavisi samo od mene i neke više sile. To je hod po neutabanim stazama na kojima se pojavljuju znaci i simboli, koji su za mene najveća dragocjenost i doživljavam ih kao poruke više promisli. U procesu ima dosta muke, svakom crtežu se posvećujem cijelim bićem i mislim da se ta iskrenost i posvećenost osjeti u mojim radovima. Mora postojati tenzija borbe na život i smrt”.
Sa stvaranjem svakog novog rada, Šuković naglašava, ima i iluziju novog početka, pa tako pravi “iluziju diskontinuiteta vremena i olakšava sopstveno egzistiranje“. Izbjegava da svrstava svoje radove, jer ne želi da ih na taj način ograničava.
„Ako bi nedgdje trebalo svrstati to što radim, onda bi to bilo najbliže figurativnom egzistencijalizmu. U centru mog interesovanja je čovjek i to u svom dvosmislenom aspektu. Trudim se da prenesem jaku emociju, koja jako djeluje na posmatrača, kako bi vidio sebe, svoje zlo i svoje dobro. To je i moj lični egzorcizam. Kroz mistiku i tajanstvenost prizora težim da dostignem nešto uzvišeno, što daje mir i što je utjeha namučenim i iskeženim glavama, čija patnja neće biti uzaludna”.
Život u Kolašinu, tvrdi Šuković, nije ograničavajući jer „kad je umjetnik posvećen i iskren u svom izrazu, potpuno je nebitno da li stvara u provinciji ili velegradu“. Pored toga, kaže u šali, u varoši nema mnogo toga što bi mu odvlačilo pažnju tokom stavaralačkog procesa.
Najsrećnijim periodom života za Šukovića je odrastanje na obalama Une, u Bosanskoj Krupi. Sudbinski predodređenim, ipak, smatra povratak porodice, neposredno prije krvavog rata u Bosni i Hercegovini, na porodično imanje u blizini Kolašina. Svjestan je da sugrađani ne prate previše likovnu scenu, ali su mu mnogi čestitali nagradu.
„To je, zaista, mnogo bitno i ispunjava radošću. Nažalost, postoje i oni drugi, malobrojniji, u čiju se predstavu o meni nikako ne uklapam. To su oni, koji spremno bagatelišu sve što im je strano i nepoznato. No, nema to važnost kada se istinski vjeruje u ono što se radi. Mada, pored vjere, u tom procesu stvaranja podjednako je važno i sumnjati i preispitivati“, kaže kolašinski slikar.
Šuković je zadovoljan proteklom godinom. Osim nagrade na prestižnom likovnom salonu na Cetinju, iza njega je i izložba, koju je sufinansiralo Ministarstvo kulture, ali u ispješna prodaja radova jednom pariskom galeristi. Ove godine će da predstavi radove i publici na Krku u Hrvatskoj.
Umjesto odgovora na neizbježno pitanje da li se od umjetnosti može živjeti, kolašinski slikar radije i sam pita : “A da li se može živjeti bez umjetnosti”.
Galerija
Bonus video:
