Sve do danas ne prestaju moje zanimanje, radoznalost i strasna ljubav prema tom složenom, tragičnom, neobičnom svijetu ogromne stvaralačke nadarenosti, neopisivih stradanja i patnji, u kome se najdivniji oblici kulture miješaju sa najgroznijim varvarstvom“, objašnjava svoje viđenje rodne Latinske Amerike Mario Vargas Ljosa u „Rečniku zaljubljenika u Latinsku Ameriku“.
Iz mnogo plemenitijih pobuda, kako je tvrdio, posjetio je u junu Crnu Goru i Srbiju, družio se sa čitaocima, potpisivao knjige, bio na silnim prijemima sa državnim zvaničnicima, gdje se kao negdašnji kandidat za predsjednika Perua sasvim dobro snašao među balkanskim političkim kolegama... Da je odlično shvatio gdje se nalazi, pokazao je već u Beogradu, kada se umješno zahvalio Tomislavu Nikoliću na prijemu i veličanstvenoj priči o srpskom narodu i ozbiljno mu polaskao riječima da se nije susretao sa mnogo predsjednika koji tako dobro poznaju kulturu i istoriju. “Zaista sam očaran”, naglasio je Ljosa i nakon susreta sa najčuvenijim proizvođačem rakije iz sela Bajčetina kod Kragujevca.
Prije svoje velike balkanske avanture, prilično grandomanski, oprobao se u 80. godini i na pozorišnim daskama u Madridu, u vlastitoj adaptaciji “Dekamerona”, a netom nakon toga uzbunio je cijeli svijet, ne samo književnu zajednicu, pojavljivanjem i intimom sa bivšom suprugom Hulija Iglesijasa.
Čovjek koji smatra da kroz knjige otkrivamo šta nas povezuje, iako imamo drugačiji jezik i drugačije kulture, poslije “kolega” Džordža Bernarda Šoa, Iva Andrića, Žan Pola Sartra i Tomasa Transtremera obreo se u Podgorici i Budvi, ali nije uspio da izbije u vrh naslovnih strana novina ili da bude prva vijest televizijskih dnevnika. Bez obzira na to, godinu za nama na planu kulture, sigurno ćemo upamtiti po posjeti autora kultnih romana “Grad i psi”, “Tetka Hulija i piskaralo”, “Razgovor u katedrali”...Makar oni koji na gugl pretraživač svakodnevno ne ukucavaju ime Svetlane-Cece Ražnatović, folk zvijezde koju, prema istraživanju magazina “Time”, Crnogorci najčešće gugluju. S obzirom na ovaj podatak, Ljosa je u Podgorici imao sreće sa publikom - uspio je da napuni nevelik prostor Gradske knjižare, za razliku od pomenute dive koja je okupila više od pet hiljada građana na potonjem ovogodišnjem koncertu u glavnom gradu. Možda bi se moglo reći da je imao mnogo sreće u gradu i državi u čijim se knjižarama najviše prodaju trilogije pink TV voditeljki, knjige modnih blogerki, glavnih akterki više home made pornića...
Ljosa, vatreni pobornik globalizacije, koji smatra da živimo u društvu spektakla, gdje na narod ne utiču “misleći ljudi”, već fudbaleri i pjevači, koji je mnogo govorio o površnosti koja karakteriše današnju kulturu medija, gdje je važna je slika, a ne ideje, dospio je u državu iz svojih tekstova i predavanja. Državu u kojoj je mejnstrim angažovani, lukrativni kulturni patriotizam, čiji nacionalni teatar mjesecima nema upravnika jer se čeka završetak izbora sljedeće godine da bi bio izabran, čiji se kandidat za Oskara bira na brzu ruku iz okruženja, pošto nema domaće produkcije, Crna Gora naknadno dodaje među zemlje koproducente, a rediteljka ekspresno dobija državljanstvo, gdje je svota izdvojena za najprestižniji i najdugovječniji festival manja nego ona za jednu podobnu NVO ili njen književni časopis...
Ako je uspio da uhvati i dio lokalne atmosfere ili se makar minimalno obavijestio o destinaciji koju posjećuje, Ljosa je shvatio da putuje na mjesto izuzetne geografije čija svakodnevica uveliko prevazilazi njegov magijski realizam. Bez obzira na to šta mu je ministar kulture i kolega pisac rekao o kulturnoj sceni zemlje koja je u svijetu prepoznatljiva po nekadašnjim piscima i vladarima. I da još ponegdje postoje oblici kulture koji se miješaju sa najgroznijim varvarstvom.
Bonus video:
