Markesov agent, Karmen Balseljs, poznata kao Mama Grande, neposredno prije svoje smrti ispričala je dosad nepoznate detalje o uspjehu knjige koja je promijenila tok svjetske književnosti i uticala na najveće svjetske pisce.
Gabrijel Garsija Markes počeo je da piše roman “Sto godina samoće” prije pola vijeka, a završio ga krajem 1966. Izašao je u Buenos Ajresu 1967, u maju, dva dana prije nego što je objavljen “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band”. Bio je neka vrsta odgovora čitalaca španskog jezika “beatlemaniji”: gomile ljudi, kamere, osjećaj da počinje nova era. Roman je na engleskom izašao 1970 - paperback izdanje, s gorućim suncem na koricama, postalo je simbol epohe. Markes je dobio Nobelovu nagradu 1982, roman je stekao popularnost “Don Kihota” svjetskog Juga. Autor je bio poznat kao Gabo, imenom, kao i njegov prijatelj Fidel.
Nedavno, Harry Ransom Center na Teksaškom univerzitetu kupio je njegovu arhivu za 2,200.000 dolara, uključujući španski rukopis “Sto godina samoće”. Roman je od Drugog svjetskog rata najviše uticao na današnje romanopisce.
“To je roman koji nije redefinsao samo latino-američku, nego i književnost uopšte, čitav period”, kaže Ilan Stavas, najistaknutiji poznavalac latinoameričke kulture u SAD-u. Romanu “Sto godina samoće” novogodišnji je broj “Vanity Faira”, koji će izići 31. decembra, posvetio veliki tekst, tvrdeći da “njen planetarni uspjeh nije bio izvjestan, a način na koji je u tome uspio ključno je i malo poznato poglavlje svjetske književnosti”.
Tvorac najpoznatijeg sela u istoriji književnosti gradski je dečko. Rođen 1927, školovan u Bogoti, novinar. Kako je diktatura stezala, odlučio je da ode u Evropu. U Parizu je vraćao prazne boce za keš, drhtao u Londonu. Kad je Kastro preuzeo vlast na Kubi, počeo je da piše za “Prensa Latina”. Otišao je u Njujork sa suprugom Mercedes i malim sinom Rodrigom. Redakciju, s jednim prozorom u suterenu kojim su milili štakori, razjarene su kubanske izbjeglice vidjele kao centar svih zala.
Ali, stalno je pisao fikciju. “Pukovniku nema ko da piše” u Parizu, na primjer. Kad su tvrdolinijaši preuzeli redakciju, otišao je iz solidarnosti s otjeranima. Želio je vidjeti Jug Vilijama Foknera, koga je čitao od svojih 20-ih. Vidio je neizrecivu crnačku bijedu, a i sami su bili tretirani kao “prljavi Meksikanci”. Borio se, pisao scenarije, uređivao glossy magazin, na lijevoj obali Meksiko Sitija znali su ga kao mrzovoljnog čovjeka.
Godine 1965. njegov rad oduševio je agenta Karmen Balseljs, najzaslužniju za svjetski prodor Latinoamerikanaca 60-ih; među klijentima je do 2000. godine imala šest nobelovaca, s Gabom kao najvažnijim. Našla mu je izdavača, Harpers&Row, a “grabežljivi” ugovor koji je s Gabom potpisala 1965. bio je 1000 dolara za četiri knjige. Gabu je ugovor bio “drek”, ali je prihvatio i krenuo s porodicom na odmor. A onda je iznenada okrenuo auto - novo djelo spopalo ga je odjednom. Prvo poglavlje bilo je u njemu tako zrelo, da ga je samo izdiktirao. Zatim je sjeo za pisaću mašinu i nije se digao 18 mjeseci, opsjednut kao i njegov lik Aurelijano Buendija, koji u tajnosti izrađuje zlatni ribicu s očima od dragog kamenja. Mercedes je stavila pod ključ scotch za dan kad rad bude gotov. Tjerala je inkasatore. Prodala je telefon, frižider, televizor, opel. Kad je rukopis “Sto godina samoće” završen, nisu imali 82 pesosa da ga pošalju agentici. Za vrijeme pisanja popušio je 30.000 cigareta i potrošeno je 10.000 dolara.
Osam hiljada primjeraka prodato je prve sedmice u Argentini, što se nikad nije dogodilo nekom romanu u Latinskoj Americi.
Prevodilac Barnassa 1969. počeo je engleski prevod vječnom rečenicom o Aurelijanu Buendiji koji se pred streljačkim vodom sjetio popodneva kad ga je otac odveo da vidi led.
“Hronika najavljene smrti” štampana je Vanity Fairu 1983, sa slikama Botera, kolumbijskog slavnog portretiste. Gabo je bio nobelovac kojeg je svako volio. Svatko, osim Marija Vargasa Ljose. Bili su prijatelji godinama, obojica klijenti Balkelsove; supruge su se družile. Ali, Markes je jednom prišao Ljosi da mu na nečem čestita, ovaj ga je udario u lice, srušivši ga i ostavivši mu crnu masnicu.
Literarna Amerika se pitala - zašto? Jedni tvrde da je Gabo rekao da Patricija, Ljosina žena, nije dovoljno lijepa, a drugi da je Patricija, sumnjajući da muž ima ljubavnicu, pitala Gaba što da radi, a ovaj joj je rekao da ga napusti. I četiri decenije kasnije Ljosa odbija da komentariše događaj. Čak i kad se sad, i sam nobelovac, toplo raspriča o njihovu prijateljstvu, na pitanje o udarcu ostaje nijem.
Karmen Balseljs je pred smrt ukazivala na težak položaj njene izdavačke kuće, koju su napustili Giljermo Kabrera i Roberto Bolanjo. Odbila je ponudu Wylie Agency, čijeg vlasnika Endrjua Vilija nazivaju “šakalom” među izdavačima. Sedam nedjelja kasnije umrla je od srčanog udara, u septembru 2015. Ko će zastupati “Sto godina samoće”? Zasad, niko ne zna.
Zaljubio sam se u njega, ne zbog magičnosti već realizma
Salman Ruždi zapisao je kasnije: “Znao sam da Gabovi pukovnici i generali imaju indijske i pakistanske replike. Njegove trgovačke ulice moji su bazari. Zaljubio sam se u njega ne zbog njegove magičnosti, nego realizma”.
Bonus video:
