Ako je neko ugrožen, moja je dužnost da stanem uz njega, da ga zaštitim. Kada imam nešto da kažem, ja to kažem direktno i idem dalje. Prezirem metaforu. Ne zazirem od većine, ističe dramska spisateljica Biljana Srbljanović koja je gostovala u Dvorani Park u Herceg Novom, a njen domaćin bio je dramaturg Stevan Koprivica.
“Do 2000. godine sam pisala o nama, ondašnjoj Jugoslaviji, borbi protiv Miloševića. U to vrijeme sam zbog mojih komada putovala Evropom i nisam bila zadovoljna onim što vidim. Osjetila sam potrebu da ispričam kako ljudi koji dolaze iz našeg regiona i tamo se predstavljaju, vide tu (te) zemlje. To dramaturški nisu dobri komadi, ali su imali namjeru da pokažu kako se neki stranc (ne)snalazi u toj Evropi i Americi. To je bila moja potreba - da im kažem da ni njima nije super. Šta više - mnogo im je gadno! Možda bih danas napisala pametniji, vještiji dramaturški komad o životu izvanjaca u tim nekim civilizovanim krajevima, ali mi se to više i ne piše”, komentariše Srbljanovićeva.
Kvalifikaciju da piše proevropske komade, Srbljanovićeva ocjenjuje smiješnom.
“Niti oni imaju tapiju na neke civilizovane, plemenite vrijednosti, niti su to ultimativno srpske ili balkanske vrijednosti, to su opšteljudske vrijednosti koje u nekim civilizovanim zemljama izbiju u prvi plan“, kaže Srbljanović.
Srbljanović sada piše seriju o njenoj generaciji , koja obuhvata period od 1984. do 1989. godine i prati jednu generaciju od male do velike mature.
Kvalifikaciju da piše proevropske komade, Srbljanovićeva ocjenjuje smiješnom
“To smišljam godinama i imam utisak da je moj zadatak i posao da probam da napišem dramsku seriju koja nije osmišljena da se nastavlja iz sezone u sezonu, koja neće biti sapunica i komercijalni produkt. Ima samo 13 epizoda. Pišem o generaciji koja odrasta u vrijeme kada se organizuju Olimpijske igre u Los Anđelesu, kada je na vrhuncu hladni rat, kada se organizuje posljednja Štafeta mladosti, kada počinje da se raspada Jugoslavija, kada nastaje Memorandum Srpske akademije nauka... To je vrijeme kada smo slušali novotalasnu muziku šaljivih pjesma od Bajage do Plavog orkestra. A onda dolazi 1988. i 1989. godina, kada su nas u četvrtom razredu gimnazije vodili na miting na Ušće, kada počinju sa školskih zidova da skidaju Titove, a postavljaju Miloševićeve slike, a mi na to uopšte nismo obraćali pažnju. Samo je muzika postajala sve mračnija i tamnija. Od pjesme Ti si moja Čokolada došli smo do Par godina za nas (EKV). Da smo imali sluha već tada bi znali šta nam se spremalo ubrzo... Počinjao je rat, a moji drugovi iz škole i komšiluka odlazili su u vojsku i postajali topovsko meso. Moja serija se time bavi. Ne samo odrastanjem, nego i starenjem jedne generacije koja je ostarila naglo. Serija prati generaciju i događaje koji završavaju '90-ih godina. Nema šanse da napravim drugu sezonu serije jer ni u životu nije bilo druge sezone”, ističe Srbljanovićeva.
Moje oružje su moj jezik i moj mozak
“Ranije sam često bila na meti zbog mog angažmana za LGBT prava.
Dokle god neko dobija batine zato što je drugačiji, moja je dužnost, tako me moja porodica naučila, da se zauzimam za njih”, ističe Srbljanovićeva.
Ona dalje navodi da žene na javnoj sceni napadaju na najniži mogući način, krajnje seksistički, što ne rade muškarcima koji vladaju javnom scenom.
“Žene odbacuju i na osnovu godina: do tridesete sam bila klinka, a odmah potom baba. Tabloidi u tome prednjače. U takvim situacijama moje jedino oružje je moj jezik i moj mozak”, ističe Srbljanovićeva, nekadašnja kandidat LDP za gradonačelnika Beograda.
“Nemam namjeru da se više bavim politikom. Pripadnost partiji znači da poštuješ hijerarhiju, poštuješ demokratiju...
U suštini nisam demokratična osoba jer je demokratija suprotna pisanju”, zaključuje poznata spisateljica.
Kvalitetni programi ustupaju mjesto raznim rijalitijima
Srbljanovićeva je autorka i jedne od kultnih serija Otvorena vrata. To je bilo zlatno doba serija, koje sada ustupaju tajminge rijaliti programima.
“Radila sam Otvorena vrata i sa Milošem Radovićem bila kreator serije. Napisala sam petnaestak epizoda, ali sam pisala i posljednju ruku svake od ukupno 33 epizode i u suštini sam sve držala pod kontrolom. Kada je trebalo nastaviti seriju, nisu mi dali da imam tu posljednju - kreativnu ruku svega. Da držim pod kontrolom umjetnički kvalitet. Nisam mogla da se izborim za to i nisam htjela da se neki rijaliti format stopi sa dramskom serijom i da me bude sramota toga. Jako mi je teško u šta se to izrodilo!”, komentariše Srbljanovićeva, ističući da je sada zlatno doba televizijskih serija u Americi, Skandinaviji, Francuskoj. Riječ je o ogromnim produkcijama i, kako kaže, sve što je zanimljivo dešava se u dramaturgiji - dešava se u serijskom programu. Svuda u svijetu. Čak i u malim jezicima.
“A mi umjesto da se ugledamo na to, mi radimo njihove greške koje su oni već prošli 90-ih godina”, kazala je poznata spisateljica.
Bonus video:
