Arhitektura počinje kada dvije cigle pažljivo položiš jednu uz drugu.
Ludvig Mis van der Roe
Svi koji znaju za Katunske sportske igre - znaju i gdje su Bandići. Ostalima predlažem da otvore Google Earth i da ukucaju - Bandići. Povešće vas tačno do sportskih terena na kojima se odvijaju Katunske igre - odnosno do Konobe Bandići (Bandići - Livade).
Ako vas put nanese u Bandiće ovih dana - predlažem da probate jegulju - prženu - bolja je od pečene - pečenoj mane nema, naravno - ali pržena je ipak zeru jača. Jegulja je slasna i masna riba - i zato traži vrelo ulje. Jegulja je uz to i divlja riba, čista riba - godinu dana je putovala iz Sargaškoga mora do Bandića - i zato uz jegulju, ako mene pitate - ide vranac - jegulja i vranac su prava kombinacija.
Pored konobe teče Crkovnica - koja ne presušuje i koja se nedaleko od tog mjesta uliva u Maticu. Ni izvor Matice nije daleko. Kažu da ni Matica ne presušuje - u gornjem toku - a od mjesta od kojega ljeti presušuje pa do ušća u Moraču - zove se Sitnica. Čitava ta zona uz Crkovnicu i Maticu odiše nekom čudesnom pitominom, nekim mirom i spokojem - i savršeno je pribježište kad vam Podgorica postane nepodnošljiva - pogotovo u vrijeme ljetnjega žaropeka.
Dakle, ako na raskrsnici Nikšićke i Cetinjske džade okrenete put tvrdoga grada Nikšića, odnosno Danilovgrada - i ako poslije nekih osam i po kilometara - poslije prvoga, relativno blagoga uspona - skrenete lijevo - ušli ste u Bandiće - u zoni ste Donjih Bandića, preciznije. Ušli ste u selo Livada (Bandićka Livada ili Mugošina Livada).
Moram priznati da sam prije 15 dana prvi put bio u Bandićima. U ono vrijeme kad sam bio mlad i skočan - ima tome barem 20 godina, da se ne lažemo - pregazio sam biciklom sve puteve u radijusu od 30 km oko Podgorice - nema gdje nisam bio - ali Bandiće sam ipak promašio. I kad me Željko Mitrović, arhitekt, pozvao da mu pravim društvo do Bandića - ni trenutka nisam razmišljao da li da prihvatim poziv.
Povod da Željko i ja obrnemo put Bandića - bila je kapela koju žitelji sela grade uz samo groblje - sa zapadne strane - uz stručne savjete i sugestije koje dobijaju od Željka.
U Crkvi sv. Nikole - koja je podignuta 1886. godine i koja se nalazi sa istočne strane groblja - postoji knjiga - a u knjizi stoji zapis koji svjedoči o počektu saradnje između žitelja Bandića i Željka:
"Utornik, 11. maj 1999. godine/ Na poziv i preporuku prijatelja Boba Radonjića dođoh danas na ovo sveto mjesto pravo iz Paštrovića, sa namjerom da pomognem koliko mogu i znam. Oduševljen vašom voljom, entuzijazmom i ljubavlju prema đedovini, sve vas srdačno pozdravljam i želim napredak i mir božji svijema vama./ arh. Željko Mitrović/ Pržno - Sveti Stefan/ Paštrovići".
Ako vas nešto vuče da obilazite sela u okolini Podgorice - ako volite da vozite uskim putevima, vođeni radoznalošću i željom da upoznate okolinu - sasvim sigurno ste nailazili na svakojaka graditeljska (da ne kažem arhitektonska) čudesa - koja, najčešće, više govore o socijalnom statusu vlasnika i njegovoj potrebi da nedvosmisleno ukaže na svoju moć - nego o bilo čemu drugom. Iznimno su rijetka arhitektonska ostvarenja koja su usklađena sa kontekstom i koja predstavljaju znalačke interpretacije nečega što bismo mogli nazvati autentičnom arhitekturom. Još su rjeđa ostvarenja koja idu korak dalje - koja tradiciju koriste kao polazište u potrazi za savremenim arhitektonskim izrazom, u skladu sa savremenim potrebama. Rijetke su kuće, ukratko, iza kojih stoji zdrava priča.
Dakle, kad siđete sa glavne džade - vozite nepun kilometar asfaltiranim putem kroz selo - pa skrenete desno - i nastavite uskim putem, takođe asfaltiranim, u pravcu sjeverozapada. Onda imate lakat krivinu, poslije koje nastavljate u pravcu sjeveroistoka, kroz gustu šumu - i u jednom trenutku se sasvim neočekivano ispred vas otvara široki plato - sa kapelom koja dominira iz pozadine svojim vrlo markantnim, gotovo klasičnim karakterom - svojom odmjerenom, kamenom stamenošću. Nema sumnje da Bandići ostavljaju narednim generacijama dostojan pomen na sebe i na ovo vrijeme - kao što su i njihovi preci ostavili pomen gradnjom crkve.
Kad svi radovi budu završeni, kad se uredi prostor ispred kapele, kad kapela bude osvještana - biće to prilika za detaljan prikaz kapele - možda čak i za pokušaj stilske analize - mada Željkovi objekti emituju razne, teško uhvatiljive vibracije - vrlo vješto ukomponovane u skladne cjeline. Kapelu doživljavam, u ovom trenutku, kao odgovor na vrlo intrigantno pitanje: što bi se desilo sa klasičnom crnogorskom kamenom kućom centralne regije - sa kraja XIX vijeka - da njena tipološka geneza u jednom trenutku nije bila prekinuta.
Već sam u par navrata pisao o arhitekuri Željka Mitrovića - ali je to bilo relativno davno, pa nije na odmet ponoviti da on djeluje u okvirima autentičnih obrazaca gradnje u kamenu i drvetu - autentičnim materijalima južne i centralne regije CG - ali da ne insistira slijepo na onovremenim modusima i tehnikama građenja. Suština je u tom vernakularnom poetiziranju - u maštovitom, inventivnim odgovorima na uslove što ih diktiraju program i lokacija - odnosno u načinu na koji prilagođava vlastiti graditeljski kredo specifičnim okolnostima. Svaka nova situacija u kojoj djeluje Željko Mitrović je priča za sebe - i neponovljiva je - što upućuje na zaključak da govorimo o graditelju koji, jednostavno rečeno - uživa u građenju.
Kad govorimo o kapeli u Donjim Bandićima - prvo što treba naglasiti je sloga - tako rijetka na ovim prostorima u ova mutna tranziciona vremena. Da Bandići nisu postigli dogovor oko suštinskih stvari - kapela ne bi postojala.
"Ta kapela je slika i prilika nas koji smo je podigli, svih nas", kaže Bobo Radonjić, jedan od članova odbora za podizanje kapele. "Kad smo ušli u odbor za izgradnju kapele, počele su turbulencije, počele su podjele, da ne ulazim sad u detalje, svi znamo koje su to naše podjele. Jedni su rekli da treba da gradimo crnogorsku kapelu - drugi su rekli da treba da gradimo srpsku kapelu - i onda smo mi iz odbora rekli da ovdje ne može tako, da ovdje moramo postupiti drugačije - da ovdje sahranjujemo naše najmilije i da je red da naši najmiliji počivaju u miru - i da ćemo i mi jednoga dana ovdje počivati.
Ovdje nema mjesta podjelama. Ovdje moramo biti jedno - tako smo rekli - i svi ljudi dobre volje prepoznali su tu ideju i pomogli su da se podigne ova kapela - i svi smo jednako ponosni na kapelu. Neću i ne mogu bilo koga da izdvajam - pomogao je koliko je ko bio u mogućnosti - pomogla je i Mitropolija crnogorsko-primorska".
Susret sa kapelom u Bandićima je jedinstven doživljaj. Kapela plijeni svojom pojavnošću - svojom odmjerenom monumentalnošću i svojim skladom - u to nema sumnje - ali nikako ne treba gubiti iz vida da je ta pojavnost upravo rezultat časnih motiva kojima su se rukovodili žitelji Bandića kad su krenuli u realizaciju svoje ideje o izgradnji kapele - a te motive je Željko Mitrović umio da prepozna i da ih transformiše u jedinstveno arhitektonsko djelo.
Bonus video:
