Pod zajedničkim, i čitalačkoj publici već od ranije u svijest utisnutim naslovom Razgovori u Parizu, novinarka Branka Bogavac nedavno je objavila i drugi tom svojih famoznih intervjua sa velikanima duha prethodnog, dvadesetog, a bogami i ovog, dvadesetprvog vijeka.
Nema ko se od svjetske intelektualne, u prvom redu literarne i filozofske elite, nije prošetao ovom pistom na kojoj su pravo da prodefiluju dobili samo oni koji imaju šta da kažu, i naravno, da pokažu svoje dobro skrojeno i otmjeno ruho. Ruho koje se sastoji od romana, poezije, filozofskih djela, pozorišnih komada, i najposlije od kulturnog angažmana koji je obilježio njihovo, a time i naše doba.
Tako u prvom tomu ovih razgovora koji nosi već pomenuti naslov Razgovori u Parizu, na nekih od sedamstotina strana nastupaju u prvom borbenom redu ništa manje nego tri nobelovca: Česlav Miloš, Klod Simon i Eli Vizel. Dalje slijede Borhes, Kundera, Jonesko, Sioran, te Nadin Gadimer, Umberto Eko, Mario Vargas Ljosa, Alen Boske, Ismail Kadare, Margaret Diras, Amoz Oz, Orhan Pamuk, Andrej Ribakov, Pol Oster, i još neki, njih trideset i troje, slovom i brojem. Tu su uračunati i pisci i animatori kulture sa našeg, jugoslovenskog prostora: Predrag Matvejević, Sreten Perović i Vidosav Stevanović.
Ovaj drugi tom, osim što kao i prvi nastavlja da u formi intervjua osvjetljava ovu našu epohu, od tog prvog se razlikuje već u naslovu, pošto autorka ovaj puta očigledno želi da jasnije odredi tematsku osnovu, zajedničku većini intervjuisanih. Iako su ovi - radi se većinom o piscima - pripadnici raznih književnih radionica i stilova i pogotovo su pripadnici različitih nacionalnosti, ipak su se u ovoj knjizi intervjua našli objedinjeni pod istim krovom. Tako su se u zajedničkoj kući koja se zove Od beznađa do nade, našli jedan Đerđ Konrad i Gao Singđan, pisci koji su u jednom trenutku svoga života bili involvirani u velike događaje nacija iz kojih potiču.
I upravo tu dimenziju, taj momenat koji je sudbinu velikog umjetnika isprepleo sa sudbinom svog naroda, tu dugu putanju koja ih je uobličila u velike umjetnike, Branka Bogavac uspjela je da uhvati u svojim intervjuima sa njima. I ne samo to, ona je uspjela da uhvati sam proces izrastanja u velikog umjetnika, to oblikovanje ljudskog tijesta pod pritiskom događaja koje se treba shvatiti kao jedinstvena tehnologija - u ovom slučaju tehnologija ”spravljanja” velikih pisaca.
Iako je njena tehnika intervjua naoko vrlo jednostavna, ona uspijeva da kod intervjuisanog otvori ispovjedni kanal i da ga tako reći podbode da kaže sijaset dobro sročenih sudova i misli, toliko da bi se od tih njihovih misli i citata mogla sročiti još jedna poveća knjiga.
U pokušaju da nas približi metodologiji koju primjenjuje Branka Bogavac, književnik Moma Dimić će napisati u predgovoru Razgovora u Parizu slijedeće: ”Intervjuista ispoveda, ali je i onaj koga ispovedaju,” a onda o čitavom zamešateljstvu oko pravljenja intervjua dopisuje jednu vrlo lucidnu metaforu: ”Postoji kod intervjua neki dvostruki voajerizam - onaj čitaočev, ali i samog intervjuiste.
Zavirivanje u tuđi svet preko tuđeg ramena. No, rekao bih da se tu radi i o viteškom probijanju, dovijanju i borbi sa silama nemerljivim, s veličinama i mitovima o njima, koji bi bez te nasušne pomoći pitača lako zamakli za okuku vremena…”. Književnik Miraš Martinović, recenzent ovog, najnovijeg toma pariških razgovora, potvrđuje ovu potrebu da se zađe u dušu, pa i dublje i dalje od nje, da se zađe do u novi, katkad i samom intervjuisanom nepoznati dio sebe i svog bića.
Uzevši u obzir ovo što je napisano u prethodnom pasusu, na tragu smo jednog vrlo važnog pitanja - pitanja o funkcionalnosti jedne ovakve knjige. Da li je njena funkcija da pomogne objašnjenju poetike velikih i već svima znanih pisaca, ili su oni, ti intervjui samo istorijski izvori koji se koriste, ili će se koristiti, u objašnjenju velikih događaja, u slučaju Konrada i Gao Singđana, koje smo uzeli u fokus, objašnjenju mađarske socijalističke ere ili diskutabilnih dijelova najnovije kineske istorije.
Iako možda i nije u redu davati čim prije odgovor na tek postavljeno pitanje, autorica ovog teksta ne može a da ne izrazi i dio vlastitih impresija pročitanim, pošto su oni, ti intervjui, uzeti zajedno, zapravo jedna velika freska prošlog i uveliko ovog našeg stoljeća koje teče. Oni imaju u sebi nešto od velikih filmskih spektakala, velikih religiozih platana i mozaika na kojima je mnoštvo likova isprepleteno u jedinstvenoj međuigri, s krajnjom namjerom da nam se kao čitaocima predoči jedan istorijski kontekst, naš istorijski trenutak u svoj njegovoj kompleksnosti i nadasve njegovoj istorijsko-emocionalnoj dubini. A intervjui Branke Bogavac imaju upravo i jednu i drugu dimenziju, kako istorijsku dubinu, tako i ovu emocionalnu koja na čitaoca ostavlja neizbrisiv trag.
Naravno, stvar je imaginacije kako predstaviti jedan vijek, jednu epohu. Jedan Klaudio Magris to čini promišljanjem budućnosti Evrope i postavljanjem pitanja njene vitalnosti, režiser Bernardo Bertoluči filmskom vivisekcijom fašizma kao paradigme svakog totalitarizma, Branka Bogavac, na sebi svojstven način, čini to tako što okuplja intelektualnu elitu Evrope i svijeta. Putem intervjua kao forme svjedočenja, pušta ih da nam kažu kako izaći iz zamki totalitarizma, kako nadograditi svijet za koji se pretpostavlja da je već u svemu izgrađen, na kraju, kako ostati vedar i u pameti, čak i onda kad sve ukazuje na slijepi put, na beznađe, kako to stoji u samom naslovu knjige. Kako i kojom čarobnom formulom pronaći zagonetku vedrine, pronaći balans između sunovrata i svjetla na kraju tunela, formulu koju je još ne tako davno ponudio Ivo Andrić, majstor spoja nespojivoga. Ili, kao što već spomenuti Gao Singđan, bivši kažnjenik i žrtva tragičnih, kako istorijskih tako i ličnih događanja, pojasni na svoj, i sebi svojstveni način, u trenucima primanja Nobelove nagrade: “Ne znam da li me je sudbina gurnula na ovu tribinu, ali zašto ne bismo sudbinom nazvali slučaj iskovan iz serije srećnih koincidencija?
Neću govoriti o postojanju Boga, naspram te enigme uvijek sam osjećao najveće poštovanje, iako sam uvijek sebe smatrao ateistom…”.
Kako je građa za rekonstruisanje istorijskih događanja na osnovu svjedočenja iz ove zbirke intervjua poprilična, moguće je obrzovati nekoliko epohalnih krugova: prije svega ruski i sovjetski, pa onda naravno francuski i sve što ide uz frankofonski veliki megafon koji je Evropi i svijetu nakom Drugog svjetskog rata darovao sijaset velikih pisaca i kulturnih djelatnika, te hispanoamerički, koji se upravo u ovom poslijeratnom periodu punom snagom uključio u kulturne tokove koji su označeni kao evropski i svjetski, na kraju, treba registrovati i neke tokove - poput arapskog, recimo - koji su snagom svojih pojedinaca najavili da njihovo vrijeme dolazi i da je samo pitanje vremena kada će evropska kultura njihov doprinos prihvatiti kao svoj.
Autorki ovog teksta je svakako najinteresantniji slučaj sovjetske i ruske epohe za koju je građe u ovoj knjizi napretek. Pred nama se tako otvaraju neslućeni pripovjedni meandri u životu jednog Pasternaka, ispričani velikim emocijama nabijenim pripovjednim umijećem jedne Irine Jemeljanove. Sve je u njenoj pripovijesti veliko: ljubav njene majke Olge Ivicke, prema velikom piscu, raspolučenost Pasternakova između dvije porodice i ništa manja u pogledu puta koji je Rusija u to doba izabrala, boravci u logorima kojih je strašno mnogo, kao i iskustvo logoraša pretočeno u veliku literaturu... Kao da nema sredine i kritičnosti koja ide sa zrelošću, i dalje se mrzi i voli, još malo pa kao u velikim filmovima i velikim romanima karakterističnim za to doba. Zbog neke vrste kritičnosti i pomenute zrelosti kad je u pitanju upravo ova epoha mislimo da bi Branki Bogavac bilo jako uputno dati jednu sugestiju: intervjuisati nekom od narednih prilika nekoga od pripadnika nekadašnjeg sovjetskog i ovog današnjeg, ruskog establišmenta. Dati im priliku i pravo da se brane jer istina je i ono što oni kažu, ono od čega su strahovali i koga su se bojali, mora naći puta do nas čitalaca i pogotovo do onih koji istorijsku istinu kao kompleksnu cjelinu predstavljaju javnosti.
Bonus video:
