Svoj sedmi roman, i opet triler, slavni je pisac smjestio u fiktivno milansko novinsko uredništvo i 1992. godinu. Novine imaju i svoje ime - Sjutra! - a nulti brojevi zapravo su smišljeni kao ucjena.
“Kao prozni autor, ja sam prilično čudnovat stvor: između osme i petnaeste godine pisao sam priče i romane, da bih im se vratio na pragu pedesete” - piše Umberto Eko u eseju “Kako pišem”, objavljenom u knjizi “O literaturi”.
U istom eseju, nakon što prokomentira svoju “ocvalu bestidnost” i tridesetogodišnju “tobožnju stidljivost” - Eko opisuje kako su nastajali njegovi romani. Zanimljivo, za roman “Baudolino” (2000) imao je čak tri različite ideje: u trećoj je zamislio likove koji osnivaju dnevni list i na nivou “nultih brojeva” isprobavaju kako bi se moglo “praviti” ekskluzivne vijesti. “Stoga sam pomislio kako bih romanu mogao dati naslov ‘Nulti broj’, no bilo mi je nešto nedovoljno uvjerljivog u toj ideji”.
Vrijeme prije mobitela
“Nulti broj” se u Umbertu Ecu, dakle, “krčkao” skoro dva desetljeća, sve dok nije postao dovoljno uvjerljiv da se pretoči u njegov sedmi roman i opet triler. Smjestio ga je u fiktivno milansko novinsko uredništvo, godina je 1992, pripovjedač Kolona, jedan od šestero fiktivnih urednika, propali je pisac, ghostwriter i povremeni prevoditelj s njemačkog. Čitavu operaciju vodi stanoviti Simei, “čovjek s tuđim licem”, novine imaju i svoje ime - Sjutra! - a nulti brojevi zapravo su smišljeni kao ucjena: preko nultih brojeva bogataš “Komendatore” Vimerkate želi se uvaliti među financijske - bankarske - moćnike. Eh, kako se dalekom čini danas ta 1992: Eko nas podsjeća kako je to još bilo vrijeme prije mobitela - Simei čak sasvim uvjerljivo teoretizira da su mobiteli spravice bez budućnosti, i kao i toliko puta ranije jedna uvjerljiva teorija pokazala se potpunim promašajem. Komendatore Vimerkate je pak berluskonijevski tip mogula koji u svojoj “pretpolitičkoj” fazi kontrolira jadranske hotele, domove invalida i poneku lokalnu televiziju koja u večernjim satima emitira isključivo dražbe, tv-prodaju i golotinju. Nije li to bio autentični Berluskoni? Pa možda i nije - Berluskoni je drmao AC Milanom još od sredine osamdesetih - Zvone Boban je baš te 1992. prešao u Milan iz Barija - no Eko šuti o nogometu, a u “Nultom broju” je i Vimerkate u prvoj sporednoj ulozi.
Monolog urednika
Svoju ideju, duhovitu i svakako zabavnu, da piše roman o fiktivnim novinama - Simei usput traži od Kolone da piše knjigu kojom bi ucjenjivao Komendatorea Vimerkatea ako ga ovaj zezne - Eko je raspleo u pomalo neočekivanom smjeru, u političku zavrzlamu koju i nije baš uvijek najlakše pratiti (doduše nije loše za roman da katkad malo iznevjeri čitateljska očekivanja). U drugom dijelu romana jedan od urednika, Romano Bragadoćo, u dugoj seriji monologa (postupak relativno čest u trileru - Den Braun ga obožava) pripovijeda Koloni o svom epohalnom otkriću: Musolini nije ustrijeljen 1945. već je pobjegao u nepoznatom pravcu, a prava je žrtva bio njegov dvojnik.
Lako je spojiti novinarstvo i teoriju zavjere, no Eko prvo razmišlja o novinama koji ne govore o onom što se dogodilo već proizvode novinske spinove i kreiraju novu stvarnost. Nije važno što je istina, davno su izumrli naivci koji bi novinama “vjerovali”. Teorija zavjera lako se lijepi uz kompliciranog operetnog lika kakav je bio Musolini, no možda je i “prava” povijest samo spin. Eko je popriličan pesimist - ne treba vjerovati ničemu što čujemo, vidimo i čitamo - sve su to neke paraizmišljotine, poluistine, zavjere, subnaracije, marifetluci, pričam ti priču - prava se povijest pretače u alternativnu i fikcijsku i obrnuto. I fašizam i komunizam zamutile su povijesne fantazije i manipulacije i zato sve negdje visi u zraku neraščišćeno i neispričano i zato i povijest i teorija zavjere u ovom trileru neumitno vode do novog krvoprolića.
U visokim godinama
Nasmijao se Eko istraživačkom novinarstvu, povijesti, politici pa i samom sebi - može li njegov novi roman uopće proći bez Musolinija i Berluskonija? “Nulti broj” svakako, naravno, nije na razini “Imena ruže” ili “Fukoovog klatna”, koji su se virtuoznije bavili sličnim ili istim temama, no Eko je u visokim godinama (napunio je 83) i sigurno je morao ispucati svoju životnu fascinaciju novinama i novinarstvom. Zgodna je i intrigantna knjižica taj “Nulti broj”, ima nekog - ekovskog šarma.
Bonus video:
