Stara je dilema: može li država bez slobode a sloboda bez države, a narod i bez jedne i bez druge. Oni su mnogostruko i nerazlučivo povezani.
I država i sloboda su se prožimale kroz istoriju i sudbinu Crne Gore i Crnogoraca, u njihovoj sprezi ali i otporima - i državi i slobodi - kako iznutra tako i spolja.
Za crnogorsku slobodu i državu se u hiljadugodišnjoj povjesnici borilo uvijek i iznova. I jednu i drugu su skupo, čak i preskupo Crnogorci plaćali svojom krvlju i životima.
A muke i nevolje iznutra i pritisci spolja nijesu jenjavali.
Kaže se da su Petra I Petrovića, vladiku crnogorskog, posvetile muke narodne i nasrtanje velikih sila na crnogorsku slobodu, narod i državu.
Vladiku Petra I i njegovog sekretara F. Dolčija njegovi neprijatelji i neprijatelji Crne Gore su 1803. bili oklevetali kod ruskog cara i ruske vlade kao „narodne zlotvore opasne po ruske interese“, za približavanje Francuskoj i saradnju sa Napoleonom i za, navodno, užasno stanje u zemlji. Kolegija inostranih djela je na kraju preporučila imperatoru Aleksandru I da se preko Svetog sinoda pošalje poziv vladici da doputuje u Petrograd ili da se crnogorski gospodar uhapsi, strpa na brod i pošalje na zatočenje u Sibir, u čemu su posebno nečasnu ulogu imali grof Marko Ivelić i grbaljski rastriženik Stefan Vučetić, koji su počeli opasne intrige protiv Crne Gore.
Ruska vlada je bila riješena „da ne dopusti učvršćivanje bilo čijeg uticaja u Crnoj Gori osim ruskog“.
Pismo (gramata) Svetog praviteljstvujuščeg vserosijskog sinoda stiglo je na adresu mitropolita Petra I i „crnogorskog i brdskog naroda“.
Crnogorsko praviteljstvo i Opštecrnogorski zbor (narodna skupština) su 3. jula 1804. odgovorili na taj ultimatum i odgovor poslali na tri adrese: ruskom caru, Svetom ruskom sinodu i grofu Marku Iveliću. Otpor crnogorskog zbora i glavara politici ruske vlade predstavljao je, po Branku Pavićeviću, „odbranu suverenog prava naroda da samostalno ostvaruje političke veze sa drugim zemljama“,… što je bilo nespojivo sa shvatanjima Crnogoraca o svome suverenom pravu da sami donose sudbonosne odluke o sebi, zemlji i svome vladaru.
Ovdje donosimo Pismo crnogorskog Praviteljstva Ruskom svetom sinodu čija je suština da se vlast Svetog sinoda ne proteže van granica ruske države, kao i to da Crna Gora i Crnogorci nijesu podvlasni carskoj Rusiji, iako je ona njihova zaštitnica i pokroviteljica.
Narodna mudrost veli: „Odbaciti slobodu isto je što i naći ropstvo“.
Pismo crnogorskog praviteljstva ruskom Svetom sinodu 1/13. jul 1804.
Dobivši kopije od gramate Sv. Sinoda, koju Vi čuvate kod sebe kao tajnu, razaslane u okolni narod, vidjeli smo u njima izraze ruskog Sinoda, koji su narodu Crnogorskom i Brdskom vrlo nepovoljni, počem Sv. Oci ruski osnivaju se samo na klevetama i nepravednima donošenjima neprijatelja i zlotvora na našega Arhipastira, i ne gledajući ni našu privrženost k istom arhipastiru ni na njegovu vjernost svom otečestvu i predanost k najmilostivijem našem pokrovitelju, zapovijedaju mu da se za opravdanje predstavi njihovom sudu, nazivajući ga protivnikom vjere i zakona i izdajnikom svog otečestva.
Nije nikako čudo što je rusko Carstvo - koje je granicama prostrano i tolikim milionima naroda naseljeno, pa blagočestijom i naukam cvjeta - čerez dugo vrijeme i velikim trudom i troškovima svojih samodržaca u sadašnje blagostanje dovedeno; već je nama za čudo, što Sv. Ruski Sinod istražuje blage uredbe od Arhijereja koji njemu nijesu podvlasni i zahtijeva da takovo blagočestije, kao što je u Rusiji, bude i u nas gdje nejma za to sredstava, niti je sudaca, ni sudejske vlasti, niti škola ni tome podobnoga. Neka Sv. Oci pogledaju na prošasto stanje svoje pastve, u kakvom je do Velikog Petra nalazilo se, pa će vidjeti, kakav je tu korov izrastao bio, koji ni dan današnji nije sasvim istrijebljen, a ovdje u nas, ako nema prosvete, a ono nema ni jeresi nikakvijeh, nego je samo čista pravoslavna grčko-srpska vjera.
Pošto je srpsko carstvo palo, mi smo se od silnih neprijatelja hristijanstva sklonili u ove gore i u njima se naselili, ne zaviseći ni od koga
Pošto je srpsko carstvo palo, mi smo se od silnih neprijatelja hristijanstva sklonili u ove gore i u njima se naselili, ne zaviseći ni od koga, samo što smo slušali nastavlenija i pokaravali se vlasti naših Mitropolita, kao naših arhipastira, koji su nas naučili braniti pravoslavnu veru i svoju svobodu. A sadašnji naš Arhipastir više je od svakoga za nas trudio se i trudi, i što nijesmo ostali pod jarmom, koji nam je našom neslogom Arbanaški paša navalio bio, to je zasluga sadašnjeg našeg Arhipastira kome vječno za obnovljenu našu svobodu imamo blagodariti.
Sveti Sinod Ruski, koji ne zna za naša obstojateljstva, misli da ovdje naš arhijerej živi u veličiju, kao oni u Rusiji što se na pozlaćenim kolima sa slavom i luksuzom vozaju, pa imaju kad samo u svetoj službi upražnjavati se; ali ovdje je drugojačije, jer naš arhijerej valja da prelazi pešice s krvavim znojem velike strmenice kad je god, a gotovo je svagda, potreba da miri i uči narod, a svetu službu tek onda otpravlja, kad se od narodnih poslova smiri. Pa i ovaj pokoj za njega rijetko biva, počem u narodu do sad sudejske uprave nije bilo, nego njegovim neumornim trudom uređen je sud i uprava prošaste godine, i tim su se presjekla u našem narodu samovoljstva i razna zločinstva.
Mi smo od pređašnjih Ruskih Samodržaca pomilovani mnogim visokim gramatama, od kojih samo dvije imaju, koje određuju pored blagovoljenja i novčanu godišnju pomoć našem narodu, a te su dvije gramate blaženopočivših i besmrtnog imena dostojnih careva Petra Velikog i Pavla I, a gramata Carice Jelisavete Petrovne i Ekaterine II darovane su našim Mitropolitima (za ovih i naše vjerne usluge i za usrdnost i privrženost k velikom Ruskom Dvoru) arhijerejske obuke i svešteničke odežde, s nadležećim okrutom arhijerejskim, pa time velikoljepnim obukama i okrutom i danas kad služe naši arhijereji ukrašavaju se za slavu, čast i spomen svojih pokrovitelja, i te skupocjenosti nijesu u tuđim rukama, nego se nalaze pod našom rukom.
(Kraj u narednom broju "Arta")
Bonus video:
