Film “Kosac” hrvatskog reditelja Zvonimira Jurića koji je otvorio ovogodišnje izdanje festivala Ubrzaj.me domaća kritika smatra najboljim ratnim filmom hrvatske kinematografije. Nakon Zlatne arene za kameru, najboljega glavnog glumca i nagrade kritičara Oktavijan za najbolje ostvarenje smotre, uspješne projekcije na festivalu u Torontu, časopis “Varajeti” opisao ga je kao napetu i nijansiranu dramu s nadmoćnim glumcima i sjajnom kamerom, ostvarenje na koje bi trebalo obratiti pažnju.
Jurić, osim režije “Kosca”, zajedno sa Jelenom Paljan potpisuje i scenario ovog filma, koji je nastajao dvije i po godine. Ovo ostvarenje prati tri priče koje se događaju u jednoj noći i odslikavaju svakodnevicu provincije propale u poratnom dobu. U priči koja pokreće radnju veteran hrvatskog glumišta, Ivo Gregurević, glumi osuđenog silovatelja koji usred noći nudi pomoć frizerki koja je ostala bez benzina, a igra je srpska glumica Mirjana Karanović.
Uoči projekcije u Podgorici na šestom izdanju Festivala filma o ljudskim pravima Ubrzaj.me, Jurić, reditelj koji, kako kaže, nije samog sebe izmislio, i koji se od živih kolega najviše divi Irancu Abasu Kijarostamiju, za “Vijesti” govori o svom radu, “Koscu”, o tome koliko je teško praviti film o ratnim zločinima...
Koliko je i dalje teško praviti ratni film, kakav je “Kosac”, na ovim prostorima?
Mislim da to nije problem, trebaš donijeti jednu običnu odluku da se baviš ratnim zločinima na strani naroda kojem pripadaš.
Zapravo, da se ispravim, uvijek sam smatrao tačnom izjavu Srđe Popovića, da se on osjećao pripadnikom svog naroda samo kad su se u ime tog termina/pojma - “narod” činili zločini. Dotad - ne. Naime, osjećao se odgovornim da reaguje i zato je postajao Srbin (ili ...Hrvat, Slovenac, Crnogorac.....).
Mislim da to može vrijediti za sve.
Nakon odličnog prijema u inostranstvu i nagrada na festivalima, kako je “Kosca” primila domaća publika?
Ne znam. Nije ga puno ljudi gledalo. Ovi koji su gledali su nas uglavnom tapšali po ramenima.
Šta povezuje tri priče koje se prepliću u filmu? Glavni protagonista i njegova priča ili rat?
Rekao bih da su i glavni protagonista i ostali likovi uronjeni u život kao sto su ribe uronjene u akvarijumu. Zidovi se ne vide, ali ih osjećaš. Taj život koji vode je svakako obilježen posljedicama rata.
Izjavili ste da volite “filmove s puno atmosfere”, da li ste zato, kao reditelj i koscenarista, radnju “Kosca” smjestili u noć?
Da, zanimljiva mi je i uvijek me je fascinirala opreka između dana i noći. Znam da ću sad previše reći. Po danu su naši identiteti spremljeni za poslove, komuniciranje, odnose sa drugim ljudima... noći su sjenovite, mračne, identiteti su lomljiviji, krhkiji. Po noći si sam. Po noći sanjaš - i pritom, ne mislim samo na ugodne snove.
Noć za mene donosi neku mogućnost transgresije, prelaza, koraka u nepoznato koje može u istoj mjeri i da plaši i da uzbuđuje. I tako svaki put do iduće noći.
Da li je tačno da ste vodeće uloge, prije početka pisanja scenarija, namijenili Ivu Gregureviću i Mirjani Karanović?
Da.
Kako ste sarađivali sa njima?
Bio sam oprezniji s njima u komuniciranju. Zato jer sam osjećao respekt prema njihovim godinama i iskustvu. Kada bih imao prigovore na njihovu glumu šapnuo bih im na uvo ili odveo dalje da nas drugi ne čuju.
Vaš prethodni film “Crnci” govorio je o slučaju “Garaža”, likvidaciji civila u ratu. Jeste li doživjeli neke neugodnosti zbog toga?
Nekoliko razgovora sa braniteljima koji su se odvijali na ulici ili kafiću. Nije toga bilo puno, jer kažem, film nije vidjelo mnogo ljudi.
Da li je teže praviti priču o tuđim ili “svojim” ratnim zločinima?
Trebaš pomesti prvo u vlastitom dvorištu. Pa onda pogledaj preko ograde.
Bonus video:
