“Park Logovskoj” roman savremene srpske spisateljice Dane Todorović zasnovan je na kafkijanskoj i orvelovskoj atmosferi. U njemu autorka postavlja vječita pitanja čovjekove sumnje i preobražaja. Junak njenog romana, uvaženi šahovski velemajstor Sopoćin pristiže u Park Logovskoj, gdje će se održati višednevni turnir. Posrijedi, međutim, nije uobičajeno šahovsko takmičenje - taj velemajstor “intelektualnog sporta“ igraće protiv šarolike galerije likova koji zajedno predstavljaju narod. Iza ovog turnira krije se jedan čitav metafizički svijet. Šta je to što kriju šumarak, veliki časovnik i kula tog naizgled običnog parka što će junaka vući u svoju utrobu? Roman “Park Logovskoj” objavila je Geopoetika.
Dana Todorović rođena je 1977. godine u Beogradu. Školovala se u Budimpešti, Detroitu, Indijanapolisu i Njujorku, a studije drame završila je u Londonu. Bavila se glumom i prevođenjem. Posebno prevodilačko iskustvo stekla je u oblasti filma i pozorišta (scenarija, drame, itd.), a šest godina radila je i kao prevodilac u Ujedinjenim nacijama. Njen prvi roman “Tragična sudbina Morica Tota” (2008) preveden je na njemački i engleski jezik. Do sada je objavila i nekoliko kratkih priča u novinama i časopisima, kao i dvije knjige za djecu za slovenačko tržište.
Vlasništvo nad sopstvenim životom i pitanje slobodne volje su teme vašeg prvog romana „Tragična sudbina Morica Tota“. Kako je nastajao ovaj roman i šta ste njime htjeli da kažete?
- Što se kreativnog procesa tiče, kažu da je prvi roman najlakše napisati, jer je čitavo dotadašnje životno iskustvo jednog pisca u nastajanju (njegovi stavovi, percepcije, uvjerenja) imalo prilike da se nataloži. Sve što je u prvoj knjizi rečeno je na neki način žudilo da izađe na vidjelo, da bude raščlanjeno i razvrstano, pa tako i sam kreativni proces odiše jednom intuitivnom lakoćom. Upravo zbog ove lakoće i spontanosti, većinu tih mehanizama stvaranja svog prvog romana sjećam se kao kroz maglu. Međutim, osnovna teza knjige i dalje mi je u svijesti kristalno jasna jer je tinjala sve vrijeme na putu mog ličnog razvoja, a to je uvjerenje o moći pojedinca, vjerovanje (neki bi rekli idealističko) da „nemoguće“ ne postoji i pomisao koliko je pogubno za ljudski duh postavljati barijere i tako se ograđivati od života, čiji je doživljaj za svakoga od nas samo jedan i neponovljiv.
U romanu “Tragična sudbina Morica Tota” postavljate veoma aktuelno pitanje o miješanju u tuđi život i nadziranju, koje je danas itekako dio naših života. Kako to tumačite?
- Događaji u mom prvom romanu nijesu svjesno bili zamišljeni kao ogledalo stanja u društvu na našem podneblju, pa tako ni savremenog života (doba interneta, satelita, društvenih mreža), jer to nadziranje u mom romanu zapravo nije ništa toliko strašno i više je ironično upotrijebljeno kao sredstvo ne bi li se istakla nepotrebna paranoja glavnog lika Morica Tota, koji sebe vidi kao buduću žrtvu hladnokrvnog ubistva. Ja sam nastojala da svojoj poruci dam malo širi kontekst kroz komentar na ljudsku prirodu uopšte, zapažanjem da je strah prečesto podsvjesni pokretač čovjekovih odluka. Bilo kakve podudarnosti sa ovim podnebljem ili tendencijama savremenog života prosto su se namjestile kao zgoda, a prednost ovakvih metaforičkih knjiga upravo je u tome što svaki čitalac može pronaći značenje koje je u skladu sa aktuelnostima njegovog sopstvenog života ili duše.
U ovom romanu koristili ste biblijsku metaforiku. Zašto? U koju svrhu?
- Tobiasa Kelera možemo nazvati nekom vrstom „anđela čuvara“ glavnog lika Morica Tota, i on za svoj anđeoski uticaj odgovara pred vrhovnim nebeskim organom. Metaforika u romanu nije nužno biblijska, niti je isključivo vezana za bilo koji religijski pravac, već je zamišljena da ilustruje ono što se dešava kada se nešto što se zove istina, radost ili ljubav - pojmovi koji egzistiraju na nivou ličnog i neobjašnjivog - institucionalizuje ili postavi u kakve opipljive okvire.
Zaista nemam ništa protiv bilo kojeg duhovnog pravca ili predanja na ovome svijetu, jer su u osnovi svih njih zajedničke vrijednosti i ista polazna tačka; problem nastaje samo onda kada forma preuzme primat nad suštinom, a čini mi se da je čovjek, kao biće donekle uslovljeno uzanim okvirima razuma i racija, tome prilično sklon.
Moje ključno pitanje bilo je ovo: ako se čovjek u nekom svom postupku odvaži da posluša glas svog srca (ovdje ne govorim o emociji, koja po svojoj prirodi može da bude pozitivna ili negativna, već o onom čistom i božanskom što počiva unutar svih nas), postoji li taj „duhovni autoritet“ koji može da mu kaže da nije na pravom putu?
A, kako je nastajao vaš drugi roman “Park Logovskoj”?
- Pisanje drugog romana je za mene bilo jedno potpuno drugačije iskustvo. Ja inače jako sporo pišem i volim da brusim svaku rečenicu. Međutim, stil “Parka Logovskoj” i njegovo poigravanje sa klasičnom ruskom književnošću uslovili su me na još temeljnije pisanje, te sam pisala doslovce jednu do dvije rečenice dnevno. Moglo bi se reći da sam u drugom romanu više i uživala, nastojeći da prenesem atmosferu Rusije deventaestog vijeka i malo tog gogoljevskog humora koji obožavam.
U romanu “Park Logovskoj” spajate humor i mrak ljudske duše. Šta predstavljaju ovi antipodi?
- Kroz sopstveno iskustvo sam naučila da kako bi se nešto unutar čovjeka izlijčilo, ono najprije mora isplivati na površinu, drugim riječima, mora da se osjeti. Zato sam i poglavlja ovog romana podijelila na dnevnu i noćnu realnost, na svjetlost i mrak, odnosno humor i lakoću sa jedne strane i strah i težinu sa druge. Kada čovjek neki svoj strah vidi onakvim kakav on zaista jeste, kao samo još jednu u nizu priliku za rast, priliku da sjutra bude još čvršći i slobodniji, tada se i njegov mrak postepeno povlači, ustupajući sve više mjesto svjetlosti od koje smo svi sazdani, a koja ponekad samo čuči “u zasjenku”.
Književni kritičari ističu da oba vaša romana imaju orvelovsku i kafkijansku atmosferu...
- Klaustrofobična napetost u mojim romanima vjerovatno proizilazi iz moje želje da angažujem čitaoca, da ga približim protagonisti i omogućim da zajedno sa njim potraži izlaz iz nezgodne situacije. Vjerovatno je suvišno i pominjati koliko volim i cijenim Kafku i Orvela kao pisce, tako da je to za mene, u svakom slučaju, veliki kompliment.
Završili ste studije drame u Londonu. Imate i glumačkog iskustva. Jeste li se pronašli u tom pozivu ili vam je bliskije pisanje?
- Glumica sam željela da budem kao jako mlada, što nije ništa neobično imajući u vidu moju porodičnu tradiciju. Međutim, nije mnogo vremena moralo da prođe da bih shvatila da sam isuviše introvertna za taj poziv, da mi pogledi drugih ljudi ne prijaju, a osim toga, osjećala sam potrebu da neka svoja najintimnija razmišljanja uobličim na svoj način umjesto da tumačim tuđ sadržaj. Raduje me što sam uspjela da pronađem svoj pravi poziv i svoju najveću strast.
Potičete iz ugledne glumačke porodice. Vaš otac Bora, brat Srđan, tetka Mira Stupica su doajeni jugoslovenskog i srpskog glumišta. Koliko vas je oblikovalo odrastanje u takvom okruženju?
- Moja porodica je veoma duhovita i živopisna, i odrastanje u njoj svakako mi je oplemenilo djetinjstvo. Bora je svoj šarm uvijek nosio sa sobom, i sa njim nikada nije bilo dosadno. Sa druge strane, mislim da je dobro što sam u ranoj mladosti živjela van ovih prostora i školovala se u inostranstvu, gdje niko nije znao ko su Bora, Mira ili Srđan. Koliko god da mi je ova udaljenost od porodice teško padala, čini mi se da mi je pomogla da kasnije pronađem neki svoj identitet i mjesto u svijetu.
Moja porodica je veoma duhovita i živopisna, i odrastanje u njoj svakako mi je oplemenilo djetinjstvo
Šta volite da čitate, pratite li ex Yu književnu scenu?
- Da ne pominjemo baš klasike jer se to vjerovatno podrazumijeva (mada Gogolja moram da istaknem kao apsolutnog favorita), među autorima u čijim sam djelima posebno uživala proteklih godina su, na primjer, Kazuo Išiguro, Irvin Jalom, Vladimir Sorokin, Justejn Gorder, Ismail Kadare...
Sa opusom Hermana Hesea upoznao me je moj muž i moram priznati da sam fascinirana dubinom ovog pisca. Ne znam da li je ijedan pisac pokrenuo u meni ono što on uspijeva da pokrene svaki put, kroz svako svoje djelo.
Trudim se da pratim ex Yu književnu scenu koliko mogu, a pogotovo pratim rad svojih kolega pisaca mlađe generacije, uz koje sam i stupila na tu scenu. Imamo zajedničke početke i dijelimo mnoge lijepe uspomene, kao što su književne večeri i gostovanja, i volimo da se međusobno čitamo i podržavamo.
Živjeli ste u Beogradu, Budimpešti, Detroitu, Njujorku, Indijanapolisu, Pragu i Londonu. Šta za vas kao pisca predstavlja iskustvo življenja u ovim megalopolisima?
- Pretpostavljam da su sva ta putovanja i selidbe (uz činjenicu da sam dijete iz mješovitog braka jer mi je majka Amerikanka finsko-njemačkog porijekla) zaslužni za moju unutrašnju težnju da umjetnički izraz bude što univerzalniji.
Mnogi su bili začuđeni mojom odlukom da se vratim u Srbiju u trenutku kada je ta zemlja imala najmanje da pruži, ali osim toga što sam osjećala potrebu za domom, sve te neprekidne selidbe naučile su me da pronađem sreću unutar sebe umjesto da stalno zavisim od nekih spoljnih faktora, što je veoma bitno, kako za umjetnički, tako i za lični razvoj.
Kakva vas sjećanja vezuju za Crnu Goru. Dolazite li u Bigovo?
- Bigovo je moja duša! Nimalo se ne šalim kada ovo kažem, jer sam jednom imala noćnu moru da smo morali da prodamo kuću u Bigovu, a ja sam se probudila u suzama, jecajući: “Ne uzimajte mi dušu!” Toliko me lijepih porodničnih uspomena vezuje za Bigovo, i sve je to sada dobilo jednu posebnu dimenziju kada tate više nema na ovom svijetu. Crna Gora obiluje čarobnim predjelima koji još uvijek odolijevaju najezdama turista; čovjek samo treba da zna gdje da ode... Najviše volim sa mužem da dođem van sezone, da lutam bokokotorskim zalivom u rano proljeće i posjedim na terasi neke konobe uz sir iz ulja i (ponekad) čašicu loze...
Metafizički šahovski turnir
Šta zapravo u ovoj knjizi predstavlja šahovski turnir koga igra velemajstor Sopoćin?
- Obje moje knjige predstavljale su etape na mom unutrašnjem razvojnom putu.
Neki pisci, baveći se aktuelnim socijalnim ili političkim temama, iznose svoju reakciju na svijet oko sebe. Smatram da je to jedna veoma važna misija i prijeko potrebna kako bismo očuvali psihu u ovim suludim vremenima, ali to jednostavno nije moj put. Govorim o onom putu koji se ne bira svjesno, već kome vam duša teži. “Park Logovskoj” nastao je kao produkt mog unutrašnjeg čišćenja i rasta, pa tako i ovaj metafizički šahovski turnir predstavlja moje traganje, moj put svjetlosti. Iako su njegovi likovi i događaji isključivo proizvod moje mašte, ovaj roman zapravo je najličnija priča koju sam mogla da ispričam.
Kada bih morala “plastično” (i moguće nepravedno) da ga definišem, rekla bih da, po tematici kojom se bavi, nije mnogo drugačiji od bilo kog “duhovnog” štiva koje se bavi samospoznajom, ali je upakovan u klasičnu literarnu formu (sa svim što to podrazumijeva), te zbog toga vjerovatno djeluje pomalo neobično i neočekivano.
Bonus video:
