Crni petak i krvavi dan Pariza, 13. 11. 2015, naizgled nimalo nije ličio na svoje strašno finale kad je u teroru fanatika izginulo 130 ljudi.
Miris kuvane čokolade, plakati koji zovu u pozorišta i kina, dame i džentlmeni nadneseni nad šoljicom u vitrinama kafića; dalje, niz ulicu, za jednom tezgom crni Tuareg prodaje svoje kovano srebro, za drugom mulat nudi svoj mango, za trećim se Meksikanac sa zlatnim zubom doziva sa zemljakom na jeziku quechuan...
Ja sam te noći, nakon strašnih događaja, na drugom kraju grada, na ostrvcu koje Sena čini kad zavija prema Versailleu, dozvao u sjećanje jedno davno veče kada sam došao u gostoljubivi Pariz da za ljetnjih ferija zaradim novac za Prag, gdje bijah ostavio svoj studij i svoju ljubav.
U ponoć junskog dana 1984. g. Daniel Paillard zaustavio je kombi kod metroa Pernety u trinaestom arondismanu i nas četvoro, Catherine Guilbaud sa ćerkicama i mene, iskrcao na označenoj adresi. Daniel je dan ranije dobio sina i žurio je da vidi suprugu i nasljednika, nakon dvanaest sati brze vožnje od Praga.
(Razgovoru u vožnji dugujem ponuku za mnoge stranice mog pariskog rukopisa Ubistvo A. G. W. i gonjenje, jednog od najdražih, ali, to je već druga priča).
Dvije gospođe, sa psetancima na povocu, vodile su diskusiju o nekoj veterinarskoj začkoljici i prva je prigrlila kucka: "Mogu da propišu šta hoće, ali moj Horace neće primiti injekciju za živu glavu!“ Kuče s imenom rimskog pjesnika blaženo je usnulo u njedrima gazdarice.
Radio je sjutradan javio da je umro najveći savremeni francuski mislilac, da mu je u decembru 1983. bila dijagnosticirana sida, ali je od januara opet radio u Nacionalnoj biblioteci na svom životnom djelu (Histoire de la sexualité, dva posljednja toma objavljena predsmrtno), da se bavio vezama između institucija i države i da je na Collège de France predavao istoriju ideja: Michel Foucault.
Tako je počela prva lekcija na mojim pariskim univerzitetima, raznovrsnim do paroksizma, koji će trajati četiri produžena ljeta počev od cementarâ, kamenolomâ, molerajâ, raznih asfaltara, mazutara pa sve do Bibliothèque nationale i jednog potkrovlja u ulici Alèsia, gdje mi je tekstualna produkcija ranih osamdesetih žestoko testirala neobaviještenost i raspalila radoznalost.
Horor
U stanu prijatelja u kvartu Port d’Issy, gdje su se prije trideset godina, po mom sjećanju, prostirale hale Renoa i gdje Sena hvata snažan zaokret udesno prema Versaillesu, prošlog petka večerali smo nas četvoro za skromnim stolom, ali u punoj snazi onih domaćih navika kad hljeb i so razgore polje diskusije, što su postmodernisti znali da nazovu la diffusion de champ de bataille (proširenje polja borbe).
Domaćin, slikar Pero Nikčević, za čije me prijateljstvo vezuje portret iz 1983. kad smo obojica otišli iz Jugoslavije, on u Pariz a ja u Prag, dobio je poruku od sina iz Kanade:
“Šta se to strašno dešava u Parizu?”
Prekinuli smo razgovor na pô zalogaja i kad je Branko Maširević, s kojim me, opet, vezuju uspomene na prvu knjigu (moja Lira u čistilištu, 1982, njegova Post Scriptum, 1983) uključio TV imalo se šta vidjeti: navodno dvanaest mrtvih u terorističkom napadu usred koncertne dvorane Bataclan.
U satima koji slijede crna brojka je skočila na 160 da bi se negdje pred zoru spustila na 130; mjeru nasilja nikad nećeš shvatiti u prvom trenutku, zato je potrebna istorija, mada ni ona ne daje pravu sliku jer je obojena voljom onih koji nasilje trpe ili onih koji ga čine.
Francuska ima petsto vrsta sira: ovu fantastičnu činjenicu nije pretjerano staviti čak ni u zaglavlje njene slavne istorije. Neću kazati ništa novo ako se pozovem na njenu plodnu zemlju, blagu narav i šarm koji je galski soj otkrio negdje između razuma i humora da bi Evropi dao nasmijano ljudsko lice.
Ona je mlađa sestra rimske crkve, kako je slikovito kazao papa Jovan Pavle II i njen jezik je najprirodniji produžetak latinskoga govora. Za petnaest stoljeća, otkako je njen crkveni pisac Grégoire de Tours (538 - 594) napisao desetotomnu Histoire des Francs, upisala se u svjetsku kulturu snažnije od ogromne većine drugih nacija.
Presjedio sam za tri godine u Njujorku, kao diplomata, na otvorenim sjednicama Savjeta bezbjednosti UN više stotina radnih sati i dobro znam postavljanje ove zemlje (stalna članica SB) u odnosu na probleme savremenog svijeta, uključiv terorizam.
Eto, tu leži jedan od milion razloga zašto je naš bol danas gorčiji i zašto smrt nevinih od ruke kukavica i podlaca veliča nepravdu nečovjeka prema čovjeku. Ošinule su nas kao bič po očima fukoovske riječi strah, trauma, psihoza, istorija ludila, fanatizam, represija…
Teror i država
Agresiju terora prema državi i odnos države prema teroru najdublje su promislili upravo francuski filozofi Foucault i Jacque Derrida.
(Usput da kažem, ako nije pretenciozno, ironija koincidencije htjela je da tri dana uoči masakra umre u Parizu André Glucksmann, filozof koji se bavio istim problemom ali sa nesravnjeno nižim dometom; moja se malenkost osvrnula na njega riječima: “Neki, možda neumjereno udesno vesternizovani autori, poput Glucksmanna, za čiju proizvoljnu inventivnost bi riječ glupost možda bila suviše staromodan kvalifikativ, idu dotle da za aktuelni islamski terorizam Al Qaede traže porijeklo u nihilističkoj tradiciji ponikloj na ruskom tlu”, v. Dostojevski i Zapad, Oktoih, 2012, 263).
Foucault je kvalifikovao čovjeka kao životinju koja priznaje krivicu (confessing animal), ali je Derrida u svojoj Istoriji laži prvi razmatrao više političku nego privatnu krivicu, a ovu, s pravom, vezao prije za psihološku nego za fizičku mašineriju.
Derrida je bio taj koji je pisao peticije Mitterandu, Chiracu i Clintonu, kako navodi Chloë Tylor u svojoj studiji Kultura ispovijesti od Sv. Augustina do Foucaulta, da priznaju nepravde koje su počinile njihove nacije, uz ogradu, razumije se, da ispovijest zavisi od konteksta.
Bilo kako bilo, sjutradan sam zamolio Sonju Majstorović da ustane i odveze me na aerodrom, pošto je metro bio u haosu. Prošli smo pored arene Stade de France sa povaljanom ogradom na platou i sa bolničkim vozilima parkiranim oko sjevernih kapija...
Naslove novina mogao si čitati izdalje: L’Horreur, čitulja preko žurnala L’Equipe, dok Liberasion, štampa koju sam prvi put uzeo u ruke onog jutra prije trideset jednu godinu i ostao joj vjeran do danas, na tamnoj podlozi javlja: Krvoprolića u Parizu…
U Parizu sam naučio tri kulture: kulturu pješačenja (u potrazi za hljebom), kulturu gladi (kad nema posla) i kulturu čitanja. Prve dvije sam, nažalost, nepravično zapustio pod teretom kasnijih poslova i podmukle zamke komfora. Treću još guram.
Bonus video:
