U dokumentarnom filmu "Dug u krvi" (2014), autorke Katarine Petrović - koji bi trebalo da pogledate ako želite da vam bude jasniji kontekst dvostrukog ubistva što ga je Nikola Kaluđerović počinio 1989. godine na Svetom Stefanu - sveteći sina Željka - imate preuzimanje i radikalnu montažersku intervenciju na par scena iz dokumentarnog filma "Sinovi" (1990), autora Zdravka Velimirovića - na istu temu.
U filmu "Dug u krvi" imate žestoku scenu sa suđenja Nikoli Kaluđeroviću - koja je, naglašavam, nastala vještom intervencijom na materijalu preuzetom iz Velimirovićevog filma - kad sutkinja iznosi podatke o optuženom: "Vi ste Kaluđerović Nikola, od oca Blaža i majke Ljubice, rođene Martinović, rođen 28. 12. 1938. godine u Očinićima, Opština Cetinje, završio srednju obućarsku školu na Cetinju, penzioner, oženjen, bez djece... Je li tako?".
To je nevjerovatan momenat - silina emocije pogađa pravo u centar. Kamera je čitavo vrijeme na Nikoli - imamo krupni plan - tačno se vidi koliko mu je teško - i vidi se da nema snage da prevali to "Da" preko jezika - pa je samo klimnuo glavom.
Nikola je na Svetom Stefanu, ponoviću, ubio Rajka Grdinića, koji je učestvovao u tuči u kojoj je stradao Željko Kaluđerović - i koji je bio brat Rada Grdinića, Željkovoga ubice. Dragan Šofranac je te kobne noći stradao ni kriv ni dužan - samo zato što je, igrom slučaja, bio u društvu Rajka Grdinića.
Ako obratite pažnju na kompletan snimak suđenja Nikoli Kaluđeroviću u Velimirovićevom filmu - snimak iz kojega, opet naglašavam, Katarina Petrović uzima inserte - shvatićete svu bravuroznost njene intervencije.
Naime, Stanka Vučinić, predsjednica Sudskog vijeća, otvara zasijedanje, tj. glavni pretres na osnovu optužnice protiv Nikole Kaluđerovića - i u jednom trenutku se obraća optuženom: "A vi ustanite!" - a zatim iznosi podatke o njemu: "Vi ste Kaluđerović Nikola, od oca Blaža i majke Ljubice, rođen 28. 12. 1938. godine u Očinićima, Opština Cetinje, živi na Cetinju, penzioner, oženjen, bez djece, završio srednju obućarsku školu na Cetinju, vojsku služio '59. i '62. u Splitu, Crnogorac, državljanin SFRJ, u pritvoru od 23. 1. 1989. godine. Je li tako?".
Sutkinja zapravo i ne insistira na odgovoru - sve je to ustaljena procedura - a Nikola djeluje gotovo nezainteresovano.
Katarina Petrović je neznatno preinačila audio-segment koji se odnosi na iznošenje podataka o Nikoli Kaluđeroviću na sudskom pretresu - a umjesto originalnog video-materijala, dala je video-materijal koji se odnosi na čitanje optužnice - što imamo nešto kasnije. Rezultat je zapanjujući - kad Nikola u filmu Katarine Petrović klimne glavom u znak potvrde da nema djece - zapravo je klimnuo glavom umjesto odgovora na ključno pitanje koje mu sutkinja postavlja nakon čitanja optužnice: "Jeste li razumjeli ovo što vam se stavlja na teret?" - što imate u Velimirovićevom filmu.
Potez Katarine Petrović bi bio savršen povod za dublje semiotičke analize ovog slučaja - u što se nećemo upuštati ovom prilikom, jer se bojim da bi nas to predaleko odvelo - međutim, ostaje pitanje zašto Katarina Petrović osjeća potrebu da radikalno interveniše na snimku sa suđenja Kaluđuroviću iz Velimirovićevog filma? Žašto osjeća potrebu da ubaci taj maestralni igrani momenat u svoj dokumentarni film?
Odgovor je vrlo jednostavan - zato što je apsolutno naklonjena Nikoli Kaluđeroviću - i zato što želi da maksimalno naglasi ključnu činjenicu: Nikola i Anđe Kaluđerović su izgubili sina, da bi nakon tog tragičnog događaja bili izloženi strahovitim pritiscima - i od strane Rajka Grdinića i od strane Cetinja, kao vrlo specifične sredine koja nikad nikome nije oprostila nikakvu slabost - i u tom svjetlu - i samo u tom svjetlu - možemo da sudimo o zločinu koji je Nikola počinio.
Uostalom, pogledajte oba filma - i sami donesite zaključak. Nećete ni osjetiti kad vas Anđe i Nikola osvoje svojim dostojanstvom, iskrenošću i prirodnošću - i nema načina da ostanete ravnodušni na njihov usud.
I u to ime molim sve komentatore da se ovom prilikom ipak uzdrže od ad hoc komentara - i da prihvate činjenicu da je česma - koju su na Cetinju, na Novom groblju, podigli Kaluđerovići, Nikola i Anđe, i predali Prijestonici - lijep gest u spomen njihovom sinu Željku - koji je ubijen u 23. godini - i lijep gest prema građanima Cetinja. Ta česma je ujedno i opomena - svima nama - bez iznimke.
Dakle, nakon nekoliko neuspješnih pokušaja Nikole Kaluđerovića da nađe arhitektu koji bi bio u stanju da formom odgovori na njegove ideje o spomen česmi - stvari su konačno pokrenute tek kada se Branko - Banjo Kaluđerović, Nikolin sinovac, obratio Zlatku Vujotiću.
O arhitektonsko-dizajnerskom stilu i graditeljskim ostvarenjima Vujotića - samoukog graditelja - pisao sam nekoliko puta, raznim povodima - pisali su i drugi - i on je sam pisao o kamenu i svom graditeljskom umijeću - bilo je i nekoliko njegovih pojavljivanja na raznim televizijama - tako da tu nema nepoznanica: Vujotić, u najkraćem, već dugi niz godina proučava, usvaja i praktikuje autohtone i tradicionalne tehnike građenja u kamenu - vezane za centralnu i primorsku oblast Crne Gore.
Bez obzira da li je riječ o ambijentalnoj cjelini, kući, restoranu, interijeru - ili pak česmi - Zlatko Vujotić zadatku pristupa vrlo odgovorno - i ne odustaje dok pozitivno ne odgovori na sve zahtjeve. Ako bi trebalo izdvojiti suštinski kvalitet Vojotićevog odnosa prema građenju - rekao bih da se taj kvalitet ogleda u njegovoj sposobnosti da u potpunosti shvati aspiracije svojih klijenata. Stoga ne iznenađuje da je uspio da dođe do forme koja savršeno odgovara naumu Nikole Kaluđerovića.
Rekao sam već da čin osvete pripada socijalnim i kulturnim obrascima vremena prošlog. Dodao bih i da sam duboko ubijeđen da bi svaki formalni odmak od reminiscencije na vrijeme prošlo u ovom slučaju bio teški promašaj. Kad biste tražili da obrazložim upravo iznijeti stav - zamislio bih se - i siguran sam da bih na kraju ipak morao da se pozovem isključivo na način na koji doživljam konktekst Cetinja.
"Sva je od kamena ljutog", kaže Zlatko Vujotić o česmi, "od kamena ljutog kao i Nikolin život. Iz nje će teći dva mlaza vode - jedan Anđin, drugi Nikolin - ka vječnom susretu sa Željkom. Na spomen ploči je uklesano: 'U životu i smrti nek nas ova voda spaja'. Simbolika ovih riječi spojiće njih - ali je spojila i mene sa - sada slobodno mogu reći - pravim prijateljima: Banjom Kaluđerovićem, Draganom - Barijem Martinovićem, Milanom Jankovićem... Milan Janković i njegov sin Jovan isklesali su i složili sav kamen na česmi i oko nje. Na koritu česme - koje je, uz pomenuti natpis i ornamentiku, uradio Sreten Milatović, likovni umjetnik, profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Trebinju - stilizovan je pelin.
Svu podršku i odriješene ruke imao sam od Banje i Barija. Takođe i od dijela urbanista iz Prijestonice - pomenuo bih dobru saradnju sa Tanjom Mudrešom".
Bonus video:
