Svedočiti o Arhitekturi, osećati duboko njen prostor i vreme uz sopstvene etičke kriterijume, jeste manifestacija čiste svesti i savesti.
Ljiljana Bakić
OK, za početak red teorije. Da vidimo prvo što bi to bila arhitektura vrijedna pomena...
Arhitekturu vrijednu pomena - arhitekturu sa velikim "A" - mogli bismo definisati kao produhovljeno djelovanje u kontekstu - ili u prevodu: odgovorno i obzirno djelovanje u prostoru - shvaćenom u najširem smislu. Kontekst uslovljava intervenciju - a intervencija pronalazi motiv i smisao samo u kontekstu. Ništa van konteksta nije vrijedno pomena.
Dakle, cjelovit arhitektonski potez se uvijek dešava u kontekstu. Drugi ključni imperativ arhitektonske prakse koja pretenduje na cjelovitost poteza je djelovanje u labavim i teško sagledljivim okvirima četvrte dimenzije - koju, u nedostatku preciznije sintagme, nazivamo duhom vremena (zeitgeist) - što je na ovim našim prostorima oduvijek bila vrlo maglovita kategorija, pogotovo u posljednjih nekoliko decenija. Ovdje prošlost nikad ne prolazi - sadašnjost nikad nije toliko bitna - a oficijelne vizije budućnosti nikad nisu ništa drugo do jeftine iluzije.
Arhitektura vrijedna pomena, srećom, nikad nije presudno uslovljena aktuelnim društveno-političkim trenutkom - upravo suprotno, okrenuta je apsolutnim vrijednostima - idealima pravde, skladnog suživota, napretka i blagostanja. To vam je zapravo ono lijepo ponašanje u prostoru: jasno očitovana namjera da se prepoznaju, shvate, uvaže i dovedu u apsolutno saglasje svi faktori - ili barem oni najznačajniji - koji neko mjesto čine mjestom.
Arhitektura vrijedna pomena nužno podrazumijeva i zdravu, podsticajnu interakciju između klijenta i arhitekta - interakciju koja počiva na uzajamnom razumijevanju i poštovanju. U nekoj idealnoj varijanti, klijent - ili investitor, ako vam je tako draže - želi da djeluje u prostoru (koji dijeli sa bližnjima, htio on to priznati ili ne) - i u to ime stupa u odnos sa arhitektom, za kojega smatra da je u stanju da njegove želje transponuje u odgovarajuće prostorne forme. Arhitekt, potaknut idejama klijenta, čini sve što je u njegovoj moći (često i za nijansu više od toga) - ne bi li te ideje - uz zadovoljavanje svih ostalih kriterijuma što spadaju u domene arhitektonskog projektovanja - uspješno protumačio u okvirima smjernica što ih diktira kontekst - odnosno mjesto i vrijeme - a zatim i u okvirima ništa manje zahtjevnih formalnih kodova, odnosno prepoznatljivih formalnih obrazaca.
Bez obzira da li se slažete sa netom iznijetim konstatacijama ili ne - dobro bi bilo da odmah provjerimo, na primjeru, kako čitava ova priča funkcioniše u praksi. U ovom trenutku mi ne pada na pamet bolji primjer od javne česme na Novom groblju na Cetinju, koju Anđe i Nikola Kaluđerović podigoše u spomen sinu Željku i predadoše Prijestonici Cetinje (Javnom komunalnom preduzeću - koje upravlja grobljem) - u pretprošli petak, 6. novembra.
Vjerujem da znate ko je Nikola Kaluđerović. Njegova sudbina je utkana u kolektivnu memoriju Cetinja i cijele Crne Gore. Po objavljivanju autobiografske knjige Žarka Lauševića, naslovljene "Godina prođe, dan nikad" - što je ujedno i rečenica koju u knjizi izgovara upravo Nikola Kaluđerović, kojemu pripada jedna od ključnih uloga u toj priči - za Nikolin usud se čulo i van naših granica. Željko Kaluđerović, Nikolin sin jedinac - ubijen je 1987. godine, na Cetinju, prilikom pokušaja da razdvoji tuču dvije grupe mladića. U trenutku pogibije, imao je 23 godine. Dvije i po godine nakon što je izgubio sina, Nikola je na Svetom Stefanu ubio Rajka Grdinića, brata Rada Grdinića, ubice njegovoga sina Željka - i Dragana Šofranca, koji je bio u Rajkovom društvu. Rajko Grdinić je, treba dodati, učestvovao u tuči u kojoj je nastradao Željko Kaluđerović.
Naravno da je Nikolin čin za osudu - ubistvo s predumišljajem, bez obzira na motiv, zaslužuje osudu. Međutim, javnost nikada nije bila sklona da osudi Nikolu do kraja. Nikola je časno priznao svoj zločin, odslužio je zatvorsku kaznu - i izašao je iz zatvora kao čovjek koji svakome može pogledati u oči, bez imalo zazora.
Anđe Kaluđerović, Nikolina supruga, u svemu ga je podržavala. Na Cetinju, u Crnoj Gori i bilo gdje na svijetu - istrajati i nastaviti život poslije tragedije poput te koja je zadesila Kaluđeroviće, iziskuje strahovitu snagu.
Postoji još jedan momenat koji Nikolinu priču čini izuzetnom. Naime, u dokumentarnom filmu "Dug u krvi" Katarine Petrović (vice.com/rs/), koji tretira fenomen krvne osvete u Albaniji i Crnoj Gori, pojavljuje se i Nikola Kaluđerović. Otvoreno i vrlo slikovito, do u detalje, Nikola govori o ubistvima koja je počinio - i to baš na licu mjesta, ispred Snack bara Arion na Svetom Stefanu - da bi zatim, na Cetinju, na sinovom grobu, rekao da nije bilo kasno, kad je izašao iz zatvora, da ubije i drugoga Grdinića, Željkovog ubicu - da počini "novo djelo" - ali je odustao: "Što je mnogo - mnogo".
Nikola je u zatvoru proveo osam godina. Kad je pušten na slobodu, počeo je da razmišlja kako da realizuje svoj naum da dostojno obilježi Željkovu smrt, a ujedno i da se oduži građanima Cetinja. Odlučio je da obnovi postojeću česmu i da uredi prostor oko česme - da podigne spomen-česmu, preciznije - na Novom groblju na Cetinju, na mjestu udaljenom oko 25 m od kapele, u pravcu sjevera. Česma se nalazila na najudaljenijem kraju kamenom popločane pjacete oko kapele, uz glavnu stazu - nikome na smetnji, svakome na usluzi.
Samoj obnovi, tj. gradnji nove česme - dijelom koristeći kamen sa postojeće - predhodile su, dakle, dvije vrlo promišljene Nikoline odluke. Prva njegova odluka je bila da interveniše baš na groblju - u ambijentu gdje se odaje pošta mrtvima, ali i relativizuje život - što je bilo savršeno prilagođeno opštem društvenom kontekstu Cetinja, imajući na umu povod podizanja česme. Druga važna Nikolina odluka je bila da gradi baš česmu - sadržaj koji će, stavljanjem u funkciju, služiti svima. Javna česma je uz to i univerzalni, arhetipski motiv. Tradicija podizanja česme, od strane dobročinitelja koji iz raznih pobuda osjećaju potrebu da se na taj način oduže narodu, duboko je ukorijenjena u svim civilizacijama i kulturama.
Sljedeći korak je bio angažovanje arhitekte koji će osmisliti česmu. Međutim, ispostavilo se da nekoliko arhitekata što ih je Nikola Kaluđerović kontaktirao nisu u stanju da razumiju aspiracije potencijalnog klijenta - i tu zapravo počinje priča u kojoj ništa nije prepušteno slučaju, već je rezultat dubokog promišljanja - u kontekstu koji nije striktno ovovremen - i ne bi bilo u redu da jeste.
Nikolin čin - osveta sina - pripada vremenu prošlom. Krvna osveta je danas relativno rijetka pojava u Crnoj Gori, mada je tradicionalna svijest, koju podupire neuređeni društveni ambijent i neefikasno sudstvo - kao ključni generatori krvne osvete - i dalje živa - u svoj svojoj romantičarskoj bespredmetnosti.
I česma pripada vremenu prošlom - Željkova česma je reminiscencija na minula vremena - a kada smo u minulim vremena, u graditeljskom smo registru koji njeguje Zlatko Vujotić - ali o tome u narednom broju.
Bonus video:
