Tajna čovjekovog života nije u tome da samo živi, već u tome zašto živi, jedna je od misli ruskog književnika, romanopisca, noveliste i publiciste Fjodora Mihailoviča Dostojevskog, koji je rođen na današnji dan 1821. godine u Moskvi.
Bio je sin ljekara, pripadnika nižeg plemstva kojeg su ubili vlastiti kmetovi zbog okrutnosti i ponižavanja, dok mu je majka umrla još dok je bio dijete. Budući pisac pohađa i završava vojno-inženjerijsko obrazovanje u tadašnjem Petrogradu, a današnjem Sankt Peterburgu, ali rano odlučuje da će se posvetiti književnom pozivu.
U svojim romanima Dostojevski prvi među ruskim piscima prikazuje urbanu sredinu punu teške i turobne tragičnosti koja guši sve oko sebe. Tragajući za skrivenim pobudama ljudskih postupaka, tražeći odgovore na egzistencijalna pitanja, ali i moralna i filozofska pitanja čovekovog postojanja, pri čemu prodire u dušu i psihu čoveka, donoseći psihološke portrete svojih junaka.
Među ranim uticajima najvažniji je njemački dramatičar i pjesnik Fridrih Šiler, dok je pod uticajem Gogolja napisao svoje prvo djelo, kratki epistolarni roman "Bedni ljudi", koji je prikazom trpnji i zanosa tzv. malih ljudi oduševio najznačajnijeg ruskog kritičara Visariona Bjelinskog i lansirao Dostojevskog u sferu eminentnih ruskih književnih krugova.
Godine 1849. dolazi do policijske zabrane djelatnosti "Petraševaca", hapšenja članova, ali i sadističke farse koju je izvela carska policija. Dostojevski i njegovi drugovi su u zoru izvedeni na iscenirano streljanje, pročitana im je smrtna presuda, i, dok su s povezima na očima očekivali plotun streljačkog stroja, došlo je "carsko pomilovanje" kojim su, pomilovani i osuđeni na sibirsku robiju i progonstvo.
Pisac je četiri godine robijao, a nakon toga je četiri godine prisilno služio kao običan vojnik u teškim uslovima zabačenih krajeva azijske Rusije. Tu je i upoznao svoju prvu suprugu, tuberkuloznu i histeričnu udovicu, koja mu je kasnije poslužila kao prototip za niz ženskih likova u romanima. Nakon povratka u Petrograd, Dostojevski objavljuje "Zapise iz mrtvoga doma", poludokumentovani opis njegovog robovanja koji realistički rekreira situacije u sibirskom zatočeništvu. No, nesređene i nesrećne porodične prilike, kao i lična ljudska drama dovode Dostojevskog u tešku situaciju koja je djelimično usporila njegovo stvaralaštvo.
Godine 1864. Dostojevski objavljuje briljantne "Zapise iz podzemlja", jedan od najintenzivnijih kratkih romana uopšte, preteču ispovednih narativnih djela Kamija, Krleže, Rilkea, Hamsuna i Sartra.
U velike romane Dostojevskog obično se ubrajaju "Zločin i kazna", njegovo tehnički najsavršenije djelo, o ideološki motivisanom ubistvu s glavnim likom Rodionom Raskoljnikovim, prototipom Ničevog nadčovjeka, slomljenim u nihilizmu i spasenim ljubavlju prostitutke, svetice Sonje Marmeladove, kao i "Idiot", u kojem je Dostojevski dao lik "fatalne žene" Nastasje Filipovne, ali i posljednje, najopsežnije i najveće djelo, "Braća Karamazovi".
Dostojevski je umro 1881. godine, iznenada, nakon krvarenja uzrokovanog epileptičnim napadom. Život mu je u posljednjim godinama bio sređen, i može se reći da se oslobodio materijalne oskudice i nevolja koje su ga pratile veći dio života. Najveću predsmrtnu slavu je postigao znamenitim govorom na otkrivanju spomenika Puškinu, u kojem je veličao ruski nacionalni genij. Namjeravao je da napiše i ostatak "Braće Karamazova", no sudbina ga je omela u naumu.
Fjodor Dostojevski pripada najužem krugu svjetskih vrhunskih pisaca, poput Dantea, Šekspira, Tolstoja, Servantesa i još nekolicine autora. Njegov je uticaj na svjetsku književnost ogroman, od Leonida Leonova do Hermana Hesea, od Vilijama Foknera do Franca Kafke. Rijetko je koji moderni pisac izbjegao njegovu sjenu, a mnogo mu duguju pokreti ekpresionizma i egzistencijalizma.
Bonus video:
