“Ludak sa Trga slobode” izbor kratkih priča iračkog pisca Hasana Blasima potresna je i uzbudljiva proza koja donosi nezamislive prizore iz najnovijeg vremena, poslije pada diktatorskog režima u Iraku 2003, tragičnih zbivanja u uslovima američke okupacije i gotovo nadrealnih izbjegličkih epopeja na stazama krijumčarenja ljudi sa Srednjeg istoka prema Zapadu. Ovu knjigu objavila je Geopoetika, a s arapskog ju je preveo Srpko Leštarić, koji je ujedno i prevodilac ovog intervjua.
Hasan Blasim je rođen 1973. godine u Bagdadu, gdje je studirao na Akademiji za film i na tamošnjem festivalu dobio nagrade za scenario i režiju svojih filmova “Gardenija” i “Bijela glina”. Godine 1998. sklanja se u irački Kurdistan i, poslije više pokušaja, uspijeva da se kanalima za krijumčarenje ljudi i uz muke koje se jedva mogu dočarati i njegove nevjerovatne, ali uvjerljive priče o izbjegličkim patnjama, prebaci do Finske, gdje i danas živi. Tamo je snimio mnoštvo kratkih filmova i dokumentarnih emisija za televiziju. Šta vas je inspirisalo na stvaranje priča iz knjige „Ludak sa Trga slobode“?
- Ja pišem još od djetinjstva, od svoje dvanaeste godine. Sve što je oko tebe - inspiriše te! Knjige koje pročitamo, životna iskustva, filmovi, snovi, ljudski likovi, noć i dan, sve oko nas pobuđuje čuđenje! Priče iz zbirke „Ludak sa Trga slobode“, a i sve ostalo što sam napisao, izatkano je od svekolikog života i smrti oko mene. Sada, recimo, pišem jedan dramski komad za finsko pozorište, o pirateriji na internetu usred informatičke ere. Ono što me inspiriše jeste moć interneta i njegovo prodiranje u svaku poru naših života.
Šta sloboda znači za vaše junake?
- Možda se može reći da sloboda označava mir izgubljen u haosu nasilja! Junaci mojih priča tragaju za mirom, mir predstavlja ona vrata kroz koja je moguće ući u prostor slobode i pokušati je otkriti. I premda moje priče govore o smrti i nasilju, ja koristim crni humor i taj crni humor ostavlja prostor za nadu. A sloboda je, možda, samo nada koja se ne može lako iščupati iz ljudskog srca.
Vaše priče postavljaju veliko filozofsko pitanje: šta znači biti human. Kakav bi bio vaš odgovor na ovo pitanje?
- Nisam u stanju da dam određen odgovor! Život je zagonetan i uzbudljiv, a pitanja su ono što nas izdvaja i obilježava kao ljudska bića. U svojim pričama ja nastojim da pitam i ispitujem svoje sopstvo i okolni svijet - putem mašte. U književnosti nema gotovih odgovora.
Zašto je knjiga „Ludak sa Trga slobode“ bila zabranjena u arapskim zemljama?
- U arapskom svijetu postoji klasična, odvratna cenzura. Nisu im se dopale pojedine riječi koje sam upotrijebio, protiv vjere, ili u vezi sa seksom. Ja pokatkad koristim „jezik ulice“, a za arapskog cenzora te riječi su „prljave“. U svakom slučaju, ove godine sam uspio da ponovno objavim svoje priče, ovoga puta necenzurisane. Ograničenja i cenzura u arapskim zemljama se raspadaju, ali sporo, iako je sudbina svih ograničenja da nestanu. Potrebno nam je, u arapskom svijetu, još mnogo rada u kulturi i u društvu, na podizanju nivoa znanja. Za zbirku priča „Irački Hristos“ 2014. dobili ste nagradu lista Independent za najbolju stranu knjigu. Ko je zapravo irački Hristos?
- Da, i to je prvi put da je ta nagrada dodijeljena jednom arapskom piscu. I, takođe, prvi put je nagrađena zbirka priča, jer se prethodnih godina nagrada dodjeljivala samo za roman. Nagrada je doprinijela da se zapazi arapska književnost, budući da je mi ovdje, u Evropi, malo prevodimo. A to je književnost sa drevnom tradicijom, pored toga što preko 300 miliona ljudi govori arapski. Umjesto da stičemo predstave o arapskim zemljama samo preko zapadnih medija, kudikamo bolje bi bilo da se na evropske jezike prevodi arapska književnost. Često citirate pjesnika Rumija: „Istina je bila ogledalo u rukama Boga. Ispalo je i slomilo se u komade. Svako je uzeo njegov djelić, pogledao u njega i pomislio da posjeduje istinu“. Šta za Vas predstavlja Rumi, koliko je ovaj pjesnik savremen i danas?
- Rumi je veliki pesnik i filozof. U našem dobu prijeko nam je potrebna njegova mudrost, ogromna ljubav prema čovjeku i životu. Danas, u našem savremenom svijetu, u svijetu podivljalog kapitalizma u kojem egoizam i konkurencija poništavaju čovjeka, svi govore o „pameti“ i da će biti bolje! Šta znači to - da će biti bolje? To je samo plitka želja koja lišava čovjeka njegove vrijednosti kao mislećeg i snijevajućeg bića u ovom svijetu. Danas više niko ne govori o mudrosti. A toliko mudrosti nam je potrebno, jer ona je suština ljubavi! U vašoj zemlji u Iraku bilo je mnogo događaja u proteklih nekoliko decenija. Kako ste proveli djetinjstvo u takvim okolnostima i kako ste ta dešavanja prenijeli u prozu?
- Djetinjstvo mi je bilo teško i uzbudljivo, istovremeno. Teklo je u atmosferi iračko-iranskog rata i surove diktature koja je gušila svekoliki život i izazivala strah i užas u dušama ljudi. Kako dijete gleda na život nevinim očima i sreću nalazi u jednostavnim detaljima, rat je za nas, djecu, bio kao neka igra. Sjećam se, kad bi iranski avioni doletjeli da bombarduju Kirkuk, grad u kom smo tada živjeli, kako smo se penjali na krovove (koji su u bliskoistočnim zemljama ravni) ne bismo li vidjeli koji iranski avion kako pada, pogođen iračkom protivavionskom raketom. Djetinjstvo je u igri i otkrivanju. Bio sam vrlo posvećen školi i čitanju, ali sam bio stidljivo dijete, koje je raslo u velikoj, tradicionalnoj porodici. Doduše, vjera nije bila prisutna u našim životima, iako smo bili muslimanska porodica. Proveo sam djetinjstvo u Kirkuku, gdje su u miru koegzistirale razne nacije i vjere - živjeli su tu Kurdi, i Arapi, i Turkmeni, bilo je muslimana i hrišćana. I svi smo bili komšije, nijesmo osjećali nikakvu razliku ni u pogledu nacije, ni vjere.
Kakav trag je ostavilo na vas, kao umjetnika, odrastanje u diktaturi?
- U vremenu diktature nauči se kolika je vrijednost slobode. Za mene su književnost i umjetnost bile najbolji odušak u toj diktatorskoj tamnici. Diktatura i ratovi ostavili su dubok trag na svakom Iračaninu. Kao što oganj izobliči kožu, tako rat izobliči ljudsku dušu. Ja sam se borio zarad toga da sačuvam svoj duh putem fantazije, književnosti i znanja. Spaslo me je pisanje - knjige su moj život! Kad našim životom zaduvaju vjetrovi tragedije, znanje je pojas za spasavanje!
U Iraku se nastavljaju patnje. Ima li nade za bolje dane poslije Sadama? Kakvu nadu gaje vaši sunarodnici?
- Da, Irak je mnogo propatio usljed diktature, i Amerike, i kapitalističkih interesa. Da tu nije bilo nafte, ne bi bilo ni svih tih ratova u Iraku. Srednji istok je za zapadni kapitalizam kao jedna obična benzinska pumpa! Pa ipak, ne može se gubiti nada. U Iraku dolazi nova generacija koja se bori za mir i slobodu u svojoj zemlji. Iraku će trebati mnogo vremena da se povrati i ozdravi od svih tih ratova, a ne može ozdraviti dok Zapad ne odustane od svojih divljačkih kapitalističkih igara u regionu.
Kao režiser snimili ste filmove „Gardenija“ i „Bijela glina“. O čemu govore ti filmovi?
- Oba filma radio sam još kao student kinematografije na umjetničkoj akademiji u Bagdadu i oba su obični, jednostavni studentski radovi. No, uprkos svojoj jednostavnosti, nijesu se dopali partiji Baas, koja je kontrolisala sve iračke univerzitete. Sloboda izražavanja u doba diktature nije postojala. Nijedan pokušaj da se progovori o životu, o zemlji, o čovjeku, nije tolerisan. Stoga sam odlučio da napuštim zemlju, čim sam osjetio da je nemoguće da u vremenu diktature radim i pišem slobodno.
Patnja izbjeglica su neke od tema vaših filmova. Kako gledate na novi talas izbjeglica koje se kreću sa Bliskog Istoka ka Evropi?
- Mislite, teme mojih knjiga? Pošto nemam filmova na temu izbjeglica, imam samo priča u zbirkama. Evropa se prema izbjeglicama odnosi sramno i nemoralno, a i nezakonito. Zapad je odgovoran za izbjeglice i morao bi ih primiti više. Postavlja se pitanje, naravno, zašto ljudi napuštaju Siriju, recimo. Zato što je tamošnji rat dio novog hladnog rata između Rusije i Zapada! Amerika je ta koja je razorila Irak i Avganistan uz podršku ostalih zapadnih zemalja. A ko rasturi cijeli jedan narod, dužan je da primi njegove izbjeglice. Zatim, da se zapitamo: zašto građanin Zapada sa svojim pasošem može da prelazi sve granice u svijetu, dok ostale države to ne mogu da pruže svojim građanima - ne mogu im obezbijediti vize za ulazak u Evropu. To je važno moralno pitanje, i Evropa bi morala da se osjeti postiđeno i posramljeno znajući da djeca i žene umiru na njenim kapijama. Ista Evropa koja se diči svojom slobodom i pravdom i humanističkim vrijednostima. A danas se evropske vrijednosti utapaju sa svakim izbjeglicom koji se utopi ispod njenih utvrđenih zidina!
Kako je izgledao Vaš lični put od Iraka do Finske?
- Bilo je to naporno i bolno putovanje. Potrajalo je četiri godine. Pješke sam prešao granicu iz Iraka u Iran, zatim odande u Tursku, pa u Bugarsku, zatim u Mađarsku i tako sve do Finske. Četiri godine lutanja, gladi i straha. Spavao sam po gradskim parkovima, hranio se otpacima iz uličnih kontejnera. Radio sam svuda bez propisnih dokumenata, u fabrikama, restoranima i barovima da bih zaradio novac koji ću predati krijumčarima ljudi. Radio sam tako i u restoranima u Sofiji. Ponekad bi me pitali, ovdje, u Finskoj: „Kako si stigao do Finske, Hasane?“ Ja se osmjehnem i odgovorim: „Pa eto, pješačio sam od Bagdada do Helsinkija, a put je potrajao četiri godine!“
Surov i čudan put, još ga opisujem u svojim pričama. Da li se po Vašem mišljenju mijenja današnji svijet? Hoće li Evropa, kakvu znamo nestati? Je li proces transformacije u toku?
- Evropa i Zapad generalno treba da se zapitaju o svom ponašanju i da odbace taštinu i aroganciju, da tretiraju druge narode s poštovanjem, da promisle o tome da će divlji kapitalizam odvesti Evropu i cijeli svijet u još veće patnje i gubitke. Evropa, obrazovana i slobodna, mora da revidira svoj stav i svoj odnos prema svijetu.
Evropa koju danas poznajemo, Evropa mira, obrazovanja i procvata, izgrađena je na temeljima viševjekovnih patnji, ratova, fašizma… Nažalost, danas ponovo vidimo neonacističke partije kako zaposjedaju evropske parlamente. Strah vodi u greške, a Evropa danas je u strahu od izbjeglica i ekonomskih problema. A strah i konfuzija su put prepun opasnosti.
Nagrada za knjigu “Irački Hristos”
Na engleskom jeziku objavljene su Blasimove tri zbirke: “Ludak sa Trga slobode”, “Irački Hristos” i “Izložba leševa” koja predstavlja izbor priča iz prve dvije njegove knjige. Ovu treću objavio je Penguin Books, a ugledni Publishers Weekly proglasio ju je jednom od deset najboljih knjiga na engleskom jeziku u 2014. godini. Za knjigu “Irački Hristos”, Blasim je dobio nagradu lista Indipendent za stranu beletristiku, postavši tako prvi Arapin laureat vodeće britanske nagrade za stranu književnost.
Prije toga, 2010, engleska verzija zbirke “Ludak sa Trga slobode” bila je u širem izboru za tu nagradu.
Njegove priče prevođene su na mnoge jezike: italijanski, švedski, finski, poljski, njemački, francuski, bugarski...
Bonus video:
