„Časovi čitanja: Kamasutra zaljubljenika u knjigu“ nova knjiga ruskog pisca Aleksandra Genisa nastala je na osnovu kolumni za ugledni list “Nova gazeta”. Genis piše o knjigama i magiji čitanja kao vrstan znalac svjetske i ruske književnosti, od antike do današnjih dana. “Časove čitanja” je sa ruskog prevela Melina Panaotović, a objavila Geopoetika.
Prepoznatljivo, sugestivno i pitko autorsko pismo A. Genisa, kojim se u ekperimentalnom žanru tzv. lirske kulturologije promišlja niz savremenih fenomena, najbolje dolazi do izražaja u knjigama eseja: “Američka azbuka”, “Crveni hljeb”, “Kulinarski aspekti sovjetske civilizacije”, “Kula vavilonska”, “Umjetnost vremena sadašnjeg”, “Deset razgovora o novoj ruskoj književnosti”, “Tama i tišina”, “Umjetnost oduzimanja”, “Dovlatov i okolina”, “Filološki roman”, “Ivan Petrović je umro”, “Koloplet”, “Pejzaži”.
Za ART Aleksandar Genis je govorio iz Njujorka, gdje živi već dvije i po decenije.
Kako je nastajala vaša knjiga „Časovi čitanja: Kamasutra zaljubljenika u knjigu“?
- Ovu knjigu htio sam da napišem, čak i kada nijesam naučio sva slova. Uvijek sam mislio da je odnos sa čitaocima knjiga - uzbudljiv roman, koji, za razliku od gotovo svega ostalog, osim hrane, traje cijeli život. U svakom slučaju, moj je otac umro čitajući iznova Iljfa i Petrova. Zapravo, tako da sam ostavio “Kamasutra zaljubljenika u knjigu” za kasnije. U vrijeme kada sam napunio 60 godina, postalo je jasno da je to “kasnije” došlo, a ja sam se s gorčinom oprostio od ovog dragog projekta, pretvarajući plan u knjigu. Šta nam poručuje drugi dio naslova - Kamasutra zaljubljenika u knjigu?
- „Kamasutra“ je šala koja se mora uzeti za ozbiljno. Volim knjige koje su raznovrsne poput neke osobe. A zatim, tu ima previše stvari o kojima nijesmo imali pojma.
Koji su pisci oblikovali vaše pisanje?
- Svaki koje sam pročitao, a još više oni koje nijesam otvorio. Svaka je knjiga - palimpsest, a moja posebno, jer uprkos Haroldu Blumu (misli se na trenutno vodećeg američkog književnog kritičara, prim. V.Og.), ne patim od „straha od pozajmljivanja“. To je razlog što na svakoj mojoj stranici, možete pronaći pouke Čuang Cea, Džeroma K. Džeroma, Sinjavskog i Marka Tvena, Hesea i Dovlatova.
Šta za vas predstavlja pisanje a šta čitanje?
- Iskusno čitanje stvorilo je čitaoca i pisca. Kada dođete u kožu autora, počnete da gledate na život i riječi njegovim očima. To je nešto čemu sam posvetio cijelu moju knjigu.
U knjzi ste dali savjete kako čitati određene pisce. Možete li navesti neke primjere. A kako čitati vašu knjigu?
- OK. Prošetaću po poglavljima.
Antiku treba da pročitate svu, jer nju pored tako malog broja knjiga jedino možete cijelu pročitati.
Dramu, recimo, Čehova, treba naglas izgovarati, čak i za sebe: pauziranje je važnije od riječi.
Bibliju je bolje pjevati glasno i ljuljati se u ritmu.
Bilo kog pisca najbolje je čitati tamo gdje je on pisao. To je - kao vino i sir.
Od teške knjige može se odustati, samo treba voditi računa da li je ona vrijedna toga. Sa „Uliksom“ nije šteta provesti godinu dana, a sa „Fineganovim bdenjem“ - žao mi je.
U ljeto najbolje ide klasičan avanturistički žanr, pirati - na plaži. Savjetovao bih da se Kafka uzima sa svrhom: u apsurdnim situacijama, iz kojih se može samo promijeniti, kao što se to dogodilo sa Gregorom Samsom. Uvijek držati olovku uz vas da se pokaže knjizi ko je gospodar.
Ukoliko uzimate tekst, bogat metaforama, molim vas da pratite svaku dok se ne otkrije u metamorfozama.
Filozofija, na primer Platon, ne može se pročitati u nepoznatoj formulaciji: literatura u njoj se skriva na marginama.
Humor je potrebno da se uči od najboljih primjera, samo tako ga možemo otkriti svuda, uključujući i Jevanđelje.
Savjetovao bih da se putopis ne pročita prije putovanja ni poslije njega - zbog nade da će se to ostvariti.
Istoriju bi trebalo početi (Plutarh) i okončati (Gibon) životom čitaoca. I zbog toga što je istorija zanimljivija od gotovo svih romana.
Nema smisla praviti razliku između stranih i domaćih autora: omiljeni postaju porodica.
Debele knjige (Dikens i Tomas Man) su dobre samo stare, tanke - bilo koje.
Fikcija se može voljeti samo kada je neko (Lem i Pavić) u stanju da smisli nešto novo.
Bivši bestseleri (Stern) se ne mogu kriviti - kod njih narasta drugo dno.
Prije nego što pređemo na nefikciju, provjerite da li se knjiga ovoga žanra može zamijeniti Wikipedijom.
Disidentsku literaturu dobro je čitati ne samo u totalitarnom društvu. Ali ona je stvarno tamo - nužnost.
Knjige za djecu (“Vini Pu”) objašnjavaju zrelo doba stavovima, a ne traktatima. Kao što je najbolje za proučavanje filozofije. Nacionalni, govorio je Nabokov, postoje zanati, a ne književnosti. Gluposti!
Bez omiljenog pisca strana zemlja za nas ostaje glupa i nepostojeća.
Bez omiljenog pisca strana zemlja za nas ostaje glupa i nepostojeća
Najteže je znati tuđu poeziju. Ali ne odustajte: kako pokazuje prijevod Biblije na svim jezicima i to je moguće.
Nemoguće je razumjeti rusku književnosti, ako se ne bavite njenim nastavcima. Kako - ne znam.
Bez Istoka (Kina!) čitalačka karijera će uvijek biti jednostrana, a čitalac nije ni svjesan toga da će ostati uskraćen.
Ne sudi knjizi po naslovu niti je opravdavaj.
Prije nego što zatvorite knjigu triputa razmislite kako biste je završili. Posebno su mi se dopala poglavlja o Selindžeru i Brodskom. Šta za vas predstavljaju ovi pisci?
- Selindžer je bio klasik. Brodski je to postao u mojim očima. Prvog čitam jednostavno, drugog teško, ali nijednog ne mogu parafrazirati.
Čini mi se da posebno mjesto u knjizi ima Gogolj i njegove „Mrtve duše“. Zbog čega?
- Gogolj igra posebnu ulogu kod svakog ruskog čitaoca. On je pokrenuo rusku književnost, obasjan suncem Puškina i izveo je na put obasjan mjesečinom. Gogolj - je sjenka naše književnosti, a bez nje kao i bez snova, književnost gubi podsvijesno. Teško? Ali Gogolja drugačije ne bi dobili. U ovom razgovoru nezaobilazno je pitanje privatne biblioteke. Šta za vas ona predstavlja i kako ste je formirali?
- Moja biblioteka je - stalaktit. Postoji sloj očinski i materinski (knjige Knuta Hamsuna su potpisane njenim djevojačkim prezimenom). Postoje relikti filologije, postoje staljinističke rijetkosti (“U Njujorku cvijeće ne miriše”), puno poezije dobijene na poklon, više knjiga za svaki slučaj. I na kraju, bezoblična gomila pročitanih i ispisanih olovkama knjiga, bez kojih je nemoguće živjeti: Mandeljštam, “Pikvik”, “Karamazovi”.
Rusi su bili poznati u SSSR kao ljudi sa prefinjenim ukusom i veliki čitaoci. Kako objašnjavate taj fenomen? Da li je to bio produkt društvenog uređenja? A kako je danas?
- Bojim se da su ti čitaoci već izumrli. U SSSR-u, knjiga je zamjenjivala sve drugo: novac, putovanja, slobodu, aristokratiju. Takva univerzalna reputacija je da je pod Staljinom uvijek bilo šaha i votke.
Zašto nam je danas knjiga potrebna?
- Kako je napisao Venička Jerofejev u “Moskva-Petuški”: “Da li su nam potrebne stigme Sv. Tereze? One nijesu potrebne, već poželjne”. Bolje nećete reći.
Tri i po decenije živite u Njujorku. Koliko je iskustvo življenja u SAD ostavilo traga na vaše pisanje?
- Oponašajući engleski, naučio sam se kratkoći, sve dok nijesam uvidio pretenziju konciznosti.
Vidite li danas među ruskim i američkim piscima budućeg klasika. Koje pisce posebno cijenite?
- O Americi ne sudim. Smatra se da je Franzen - Tolstoj. Vjerovatno. Ali ja vjerujem da bi danas Tolstoj, što se toga tiče, i Franzen, pisao serijale. Usuđujem se da kažem da se najbolja američka književnost, nalazi kod filmskih stvaralaca Kventina Tarantina i braće Koen.
U Rusiji, neosporni klasici su postale knjige Brodskog i Dovlatova. Od živih - proza Tatjane Tolstoj i Vladimira Sorokina, posljednji je uspio dva puta: tokom sovjetske ere i poslije. Ali ne bih ti savjetovao da mi vjeruješ previše... Eliot je savjetovao autore da poslije pedesete manje čitaju savremenike, a ja imam preko šezdeset.
Stvaralac i uticajan arbitar
Aleksandar Genis je rođen 1953. godine u Rusiji, u Rjazanju. Od ranog djetinjstva živi u Rigi, gdje je diplomirao rusistiku. Kao sasvim mlad, 1977. godine, dospijeva u Ameriku, i tu se profesionalno formira kao književni kritičar i esejista, baveći se poslovima uređivanja publikacija na ruskom jeziku i vodeći kulturnu rubriku ruskog radija. U okrilje otadžbinskih medija vraća se kao originalan stvaralac i uticajan arbitar širokog spektra književnih i kulturnih pojava. Godine 1993. bio je član žirija Bukerovog fonda za najbolji ruski roman. Knjige su mu objavljivane na mnogim svjetskim jezicima. U koautorstvu sa Petrom Vajlom objavio je: “Izgubljeni raj”, “Ruska kuhinja u izgnanstvu”, “Amerikana”, “Savremena ruska proza” i “Maternji jezik” su obavezno štivo za učenike srednjih škola u Rusiji. Od 1990. godine Genis piše bez Petra Vajla.
Bonus video:
