Kirsten Jakobsen je dugogodišnja danska novinarka i autorka dvadesetak biografija, među kojima je i životna priča nedavno preminulog švedskog pisca Heninga Mankela, premijera Danske Larsa Lokea Rasmusena...Jedina je ušla na set Larsa fon Trira i opisala nastanak kultnog filma “Dogvil”. Sada piše o jednom od najpoznatijih danskih izdavača Jorgenu Ejbolu. U Crnoj Gori, kako kaže, na žalost, nije vidjela mnogo od lijepe zemlje, ali se srela sa dosta ljudi iz politike, medija i javnog života. Za “Vijesti” govori o svojim utiscima i iskustvu rada sa zanimljivim ljudima o kojima je pisala.
- Kako ste došli na ideju da pišete o Heningu Mankelu?
Mankel je bio veoma težak čovjek, ljudi sa svih strana svijeta pokušavali su da stupe u kontakt sa njim. Napisala sam mu pismo, a on je već bio pročitao moju knjigu o tada najpoznatijem danskom piscu, znao je čovjeka, i zato je pristao da radi sa mnom. Bila sam prilično zadivljena, otišla sam u grad u kojem je živio, sjeli smo, upoznali smo se i pitala sam kada biste željeli da počnemo da radimo, a on je rekao - odmah. Bila sam iznenađenja, pristao je samo dva dana ranije, nisam imala papira, ničega, pisala sam na salvetama pozajmljenom olovkom... Proveli smo dva sata zajedno radeći intervju, uspostavila sam, veoma brzo, odličnu vezu sa njim. Mislila sam o onome što je rekao prvi put kada smo se sreli: “Ja sam kao ptica, moram stalno da letim, ako sjedim, umirem”. Otvoreno je pričao i pisao o svojoj bolesti, svi su mislili da je dobro, i samo je nestao u trenu, bila sam iznenađena, vijest o njegovoj smrti zatekla me je u Crnoj Gori. To je veliki gubitak.
- Mankel je veoma držao do privatnosti, koliko ste ga dobro upoznali?
Provela sam skoro godinu sa Mankelom, dobro smo se upoznali, ali nismo postali prijatelji. To je bila strogo profesionalna veza. Ne postajem prijatelj sa ljudima o kojima pišem, odem kad završim posao, ne nalazimo se izvan tog poslovnog okvira jer je to profesionalnost, drugačije ne možete napisati knjigu. Ali ipak, postaješ veoma blizak sa ljudima tokom tog procesa, desi se da supruga kaže: rekao ti je stvari koje ni ja ne znam. Ako pokušaš da napraviš knjigu o nekom sa kim si prijatelj, to je loš motiv, to činiš jer smatraš da je neko interesantan. Moraš instinktivno osjećati da je to čovjek ili žena o kojem je vrijedno pisati, kakav god on ili ona da je. Ako samo slijediš svoje naklonosti i simpatije, ispašće, vjerovatno, loša knjiga. Ali opet kažem, ispod svega toga, moraš voljeti sagovornike o kojima pišeš, kakvi god da su, drugačije, mislim, ne možeš napraviti dobru knjigu.
Mankela, koji je bio veoma čudan čovjek, upoznala sam u ljetnjikovcu na jugu Francuske, u Antibu, putovala sam sa njim... U početku, odbijao je da govori o svojoj majci koja ga je, zajedno sa braćom i sestrom, u ranom djetinjstvu ostavila. Poslije otprilike šest mjeseci, iznenada je lupio šakom o sto i rekao: “Kriminalno je djelo napustiti svoju djecu”. I sam je bio zbunjen time što je učinio, mislim da se to desilo jer smo postali profesionalno bliski da je odjednom izgubio kontrolu. Bio je veoma suzdržan čovjek; njegova supruga Eva Bergman, napisala je nešto poput pjesme, štampala sam to u svojoj knjizi, gdje kaže da je Mankel nalik trolu: odlazi u pećinu, krije se tamo, ponekad izlazi da vidi da li je živa i vraća se natrag.
- Bio je i veoma velikodušan čovjek
Da, kada je riječ o novcu. Finansirao je cijeli grad za djecu u Mozambiku. Činio se suviše dobar da bi bio istinit, to je bio problem sa njim. To je možda najveća prevara, jer niko nije takav, toliko dobar. Razgovarala sam sa njegovim sinom - u jednom periodu života su, kako izgleda, svi bili pošteđeni osim njegove vlastite djece, žena sa kojima je živio. Uvijek postoji cijena koju neko mora da plati. Mislim da je bio veliki pisac i to me je zanimalo, on je proživljavao ono što je pisao, nije samo išao unaokolo, blebletao. Brinula ga je situacija u Švedskoj.
- U svakoj svojoj knjizi Mankel se bavi nekim važnim društvenim pitanjem - rasizmom, zlostavljanjem djece, prostitucijom...
Da, svaku knjigu je počinjao postavljajući sebi pitanje. Na primjer, kako se mi, zapadnjaci, odnosimo prema Africi. Napravio je i divnu, fantastičnu knjigu, “Čovjek iz Pekinga”, na švedskom i kineskom, o tome kako se Kinezi bave Afrikom, kako postaju novi imperijalisti. I to je uradio mnogo, mnogo prije nego što su ljudi počeli da se bave tim problemom. Poznavao je svijet, neprekidno je putovao i imao je razne utiske odsvakud.
- Mankel nije jedini umjetnik sa kojim ste sarađivali i o kojem ste pisali. Autor ste knjige “Dogville Diary”, priče o snimanju istoimenog filma Larsa fon Trira...
Provela sam četiri mjeseca u Švedskoj, na setu “Dogvila” kao jedini autsajder. Bila je tu samo filmska ekipa, stražari posvuda, ali ja sam ubijedila Larsa fon Trira da je dobro da budem tu i pišem o tom velikom filmskom eksperimentu koji je izvodio, da bi bilo dobro da ima makar jednog nepristrasnog svjedoka. Nisam bila direktno sa njim, ni sa njegovom zvijezdom Nikol Kidman, pokušavala sam da opišem ono što vidim, a ne da sudim o bilo čemu. Počinjala sam svako jutro u 7 sati i radila do 10-11 uveče. Pratila sam svaki kadar, probu, svaki pokret na setu, sve što je kasnije ušlo u film, sve dijaloge, instukcije glumcima, način na koji su ostvarivali kontakt... Bio je i dosta frustrirajućih momenata: Lorin Bekol, koja je nekada bila velika zvijezda, neprekidno je proizvodila neku vrstu buke i skretala pažnju na sebe jer više nije bila velika zvijezda, već je to sada Nikol Kidman. Napravila sam knjigu od oko 600 stranica o tome.
- Lars fon Trir ne slovi za čovjeka jednostavnog za saradnju. Kako je to izgledalo?
Fon Trir je veoma čudan čovjek, misli da biste morali da budete psiholog da biste ga razumjeli. Ali je veliki umjetnik. Kada sam radila sa njim, kao i sa drugima, željela sam da vidim kakav je u profesionalnom dijelu, a kakav u privatnom životu, do određene granice. Jer mislim da svako ima pravo na crnu kutiju, nešto o čemu ne govori nikom drugom. Neki ljudi smatraju da ne bismo trebali da imamo te crne kutije ako smo javne ličnosti. Mislim da je jedini način da se preživi poštovanje činjenice da neko ima malu ili veliku crnu kutiju. Dakle, ja pokušavam da zavirim u crnu kutiju, ali ne i da je otvorim, narušim njen mir. Ali pokušavam da uđem u svaki aspekt profesionalnog.
- Koliko ste daleko na tom putu stigli sa fon Trirom?
Otišla sam veoma daleko, u smislu da neki ljudi prikazuju sebe veoma jasno ako jednostavno opišete ono što rade. To ne biste vidjeli kada biste ga opisali samo iz privatnog aspekta. Ako pomiješate poslovno i privatno, prava slika je tu negdje.
Nezavisne medije mrze svi političari
- Napisali ste biografiju danskog premijera Larsa Lokea Rasmusena
Da, on je već u jednom navratu bio premijer, pa smo imali socijaldemokrate na vlasti, pa se Rasmusen vratio opet u junu. Političari su specijalna rasa, zato i postaju političari. Svugdje u svijetu političari mrze nezavisne medije. U Danskoj nismo maltretirani, ne prijeti se novinarima, nema bombi i pucnjave, ničeg sličnog, ali uvijek političari pokušavaju da kontrolišu medije da bi spriječili istinu da izađe na vidjelo. On je bio drugačiji.
- Zato ste ga izabrali?
Izabrala sam ga zato jer je napravio najveći zaokret u danskoj politici, željela sam da vidim šta se dešava sa našom zemljom, da li se mijenja, kakav je njegov odnos prema tome, jer je tada imao veliki uticaj na sve. Političari se stalno mijenjaju, prave zaokrete, tako preživljavaju. U tom smislu mi je bilo teže da radim sa Rasmusenom nego sa drugima. I da budem iskrena, manje zanimljivo. Ali, političari imaju veliku važnost i uticaj na naše živote, zato moraju biti interesantni. Ali nikada kao pisci. Ja sam bila zainteresovana kao građanin, najviše, manje nego kao pisac.
Spajanje medija - dobar model za preživljavanje
- Na čemu trenutno radite?
Sada radim na knjizi o Jorgenu Ejbolu koji je najvažniji čovjek u izdavaštvu dnevnih novina u Danskoj. On nije toliko poznat u našoj zemlji, ali ima veliki uticaj u Danskoj. On je bio glavni urednik medija, rođeni lider i veoma je kontroverzan u Danskoj. Istovremeno je i težak i mekan čovjek i veoma dobra osoba za knjigu, za biografiju. Savršen je za knjigu jer ima dvije strane - ranjivu i brutalnu i ne stidi se toga. Može da uzdigne ljude, ali isto tako da ih sroza, možete zamisliti. Uvijek je znao šta hoće... On sebe naziva pancer generalnom i tako se i ponaša, većinu vremena. Napravio je najveće spajanje medija u Danskoj, tri novine koje niko u zemlji nije mogao da zamisli pod istim krovom. Tri medija, “Politiken”, “Julijen posten” i “Ekstra bladet”, sa različitim pristupom politici, različitih profilacija, čitalačke publike... Jedna novina je tabloid, jedna je mejnstrim, treća, pak, veoma selektivna, za probrane i sve su, uprkos spajanju, zadržale svoje razlike. Kada je Jorgen došao na ideju, svi su rekli da je to nemoguće, ali je ispalo veliki uspjeh. A sada je on jedan od vlasnika i predsjednik borda direktora i ima veliki uticaj u zemlji.
- Koliko znate o medijskoj sceni u Crnoj Gori? Da li je ovdje moguće primijeniti model spajanja?
Znam za nezavisne medije, one koje kontroliše vlada... Smatram da je eventualno spajanje teško, kao i drugdje, zbog ega ljudi. Strast i patos ljudi u Crnoj Gori, jaka osjećanja mogu da otežaju stvar. Mi u Danskoj smo stabilniji, manje emotivni, skloniji logici... Kada bi ljudi uvidjeli da je to način da se preživi, bilo bi lakše, i kada biste vi, nezavisni mediji, ostali onakavi kakvi ste, na primjer “Vijesti” i “Dan”, kada biste zadržali svoj integritet. Ako mediji počnu da liče, gube svoj značaj. To je težak manevar, ali je način da se preživi i da imate ekonomskih benefita od toga. Možete biti jači, znati više, ali je bitno da zadržite svoju uredničku slobodu. Ali neki ljudi moraju da sputaju svoja ega. To je najteži dio svugdje u svijetu. U vašem parlamentu sam čula da se vodi rat između medija i vlasti. U Danskoj to nije rat, već neslaganje, rasprava, nekada iz vlasti mrze neki medij, ali ovdje je to, izgleda, rat sa žrtvama.
Bonus video:
