Svaki put kad Pandica (1990. godište) i ja krenemo put Cetinja - prođe mi kroz glavu da se lako može desiti da me moja najdraža (i jedina) makina iznevjeri. Sasvim je izvjesno da će me jednom iznevjeriti - ako ja ne iznevjerim nju u međuvremenu. Kako bilo, nikad se ne bih odrekao Pandice - do potonje ure.
I dok Pandica postojano prede uzbrdo - potezom od Donjih Ulića do Cetinja - molim se svetome Ajrtonu (Ayrton Senna da Silva) da mojoj staroj makini podari laku smrt - i da to bude upravo na ovom potezu. Poviše Dobrskoga sela - ili malo naprijed, poviše Kruševoga Ždrijela.
Scenario Pandičine sahrane sam pomno razradio. Izgurao bih mrtvu Pandicu u suprotnu traku - i spustio bih je, na ler, do prvog proširenja. Bacio bih pogled niz stranu - u ponor - za svaki slučaj. Poljubio bih Pandicu u volan. Bacio bih jedan dobar pogled put čarobnoga jezera umjesto nje - i gurnuo bih je niz stranu.
Poslije bih obilazio zemne ostatke moje nikad prežaljene Pandice. Pravio bih fotografije, kačio bih te fotografije na Facebook - i konkurisao bih za termin za izložbu autorskih fotografija mrtve Pandice u Galeriji Atelje Dado na Cetinju (radni naslov izložbe: That Dead Panda Looks Pretty Dead To Me).
Svaki put kad se dohvatimo Crne Grede, čestitam i Pandici i sebi - čestitam nama - od srca. I umjesto da se te tri trake - što šibaju od Donjih Ulića uzbrdo - transformišu u četiri trake, upravo na tom mjestu poetičnog naziva - Crna Greda - ili u šest traka, zašto da ne - i da ponosno umarširamo - Pandica i ja - na slavno, ravno i Prijestono Cetinje - te tri trake se odjednom, ničim izazvane, transformišu u dvije trake - što je uvreda koju ne zaslužujemo Pandica i ja - a ne zaslužuje je ni Crna Greda - a još manje je zaslužuje slavno, ravno i Prijestono Cetinje.
Tek nekoliko crnogorskih umjetnica i umjetnika, što djeluju u domenima vizuelne umjetnosti, zaslužuju da se zbog njih potegne na Cetinje - pogotovo kad se desi da postave izložbu
Dakle, u ponedeljak, 21. septembra 2015. godine, Pandica i ja smo opet imali sreće. Povod posjeti Cetinju je ovoga puta bilo otvaranje izložbe "Flattened Fauna", autora Siniše Radulovića, u Galeriji Atelje Dado.
Tek nekoliko crnogorskih umjetnica i umjetnika, što djeluju u domenima vizuelne umjetnosti, zaslužuju da se zbog njih potegne na Cetinje - pogotovo kad se desi da postave izložbu. Radulović je svakako među njima. I mada izbjegavam otvaranja izložbi u posljednje vrijeme - uglavnom su to tužni skupovi rodbine (najbliže), te komšija, kumova, prijatelja, poznanika - riješio sam da ovjerim otvaranje ove izložbe zato što držim da je Radulović dobar, ozbiljan umjetnik - i da kao takav svakako zaslužuje barem jednog nezavisnog agenta na otvaranju (bilo nas je više, ispostaviće se).
Prvi Radulovićev rad koji mi je zapao za oko bio je Fall (2011). Taj rad je relativno poznat - i lako je moguće da ste ga vidjeli. Imamo crno-bijelu fotografiju žene i muškarca (bračnog para, vjerovatno). Muškarac sjedi u tzv. stilskoj fotelji, žena stoji pored njega. Ako je suditi po odjeći, fotografija je najvjerovatnije nastala negdje u periodu od 1850. do početka Prvog svjetskog rata. Prizor je isječen iz pozadine - а intervenisano je i na likovima. Muškarac ima lijepu malu sifonsku rešetku (prohromsku) umjesto glave - pravu, standardnu, sa šest rupa okolo i sedmom rupom u centru, za šaraf koji pridržava sifon (found object). Žena ima nekakav suvi list umjesto glave, poluraspadnut, vrlo nježan i blijedo-crvenkast (sijena). I sve to, čitav taj prizor, pliva u moru crne (bogat namaz crne, bogata tekstura namaza). U prvom planu (ako uopšte možemo govoriti o planovima) imamo taj sivi mnogougao (to se baš tako zove), koji kao da insistira na nekakvoj perspektivi, tj. želi da ukaže na neke fine prostorne relacije - želi da uvede treću dimenziju u tu, inače, vrlo dvodimenzionalnu priču. Mnogougao čini da to crnilo u pozadini oživi - i da sam prizor (bračni par) do te mjere postane apstraktan, da će vaš pogled u jednom trenutku neminovno završiti na toj blesavoj prohromskoj rešetci - i osjetićete kako se sve vrti (kontra kazaljci na satu), kako sve vaše misli, svi vaši pokušaji da skontate što se dešava na slici, sve vaše krhke racionalizacije - polako ali neminovno nestaju u vrtlogu slike - poput vode koju guta sifon. Shvatićete da je ta sifonska rešetka zapravo jedini realan objekat na cijelom Cetinju i u vaskolikoj Vaseljeni (ako ste, kao ja, imali sreće da se sa tom slikom sretnete baš na Cetinju).
Flattened Fauna vam je, otprilike, ista ta priča. Siniša Radulović voli da vas ufura u detalj - usredotočenost kojom se bavi detaljima ukazuje na mir i spokoj njegove duše - što je, ujedno, najbitniji preduslov bavljenja umjetnošću, bilo koje vrste - a onda voli da vam postavi jednostavno pitanje: Jesi li siguran da je tako? Ili još jednostavnije: Šališ li se?
Flattened Fauna su pregažene životinje na cesti. Svaki pokušaj da se nešto - bilo što - lisica, na primjer, izdvoji iz faune, odnosno životinjskog carstva - i prikaže publici gladnoj i žednoj umjetničkih senzacija - podrazumijeva neku vrstu gaženja, tj. svođenja živoga života na neki njegov bijedni segment. Tako je i sa našim velikim idejama, snovima, ljubavima - you name it - ako krenete u zakucavanje, podrazumijeva se da ste spremni na nekakve kompromise, najčešće trule. Zakucavanje podrazumijeva, takođe - ovjerenu vizu za šetnju svijetom iluzija, jer umjetnost nije život - umjetnost je vrlo bitan segment života (to ne bismo nikada smjeli zaboraviti).
O svemu tome, srećom, ne moram da razmišljam - o tome razmišlja Siniša Radulović - i zahvalan sam mu što sam, s vremena na vrijeme, u prilici da uživam u plodovima njegovog razmišljanja.
Dakle, kad prođete kroz vrata maloga Dada, kad se poklonite - ako ste visoki do 1.60 m ne morate da se klanjate (Svetlana Racanović, na primjer, ne mora da se klanja - ali Janko Ljumović mora) - sa lijeve strane, da lijevom poprečnom zidu, imate crno-bijelu varijantu snoviđenja Vuka Mandušića (nazovimo to tako) - ili "Naknadna razmišljanja lovca na crve", što je oficijelni naziv digitalnog printa (2.70X1.40).
Imate tu gomilu fantastičnih detalja flore i faune u nekakvom distopičnom krajobrazu, tj. u distopičnim krajobrazima (što me podsjetilo na djetinjstvo i one moje albume sličica flore i faune) - a imate i tu patkicu - žutu, sa crvenim kljunom i crnim okom - tek toliko da se ne izgubite među detaljima (koji jesu bitni, ali nisu, kao i obično, od suštinskog značaja).
Sa druge strane, na desnom zidu - imate video rad (07.30 min, loop) naslovljen "Stvari koje nismo našli u zidovima". Imate insert iz horora "House on Haunted Hill" (William Castle, 1959.) - neustrašiva Nora (Carolyn Craig) je u mračnom podgrumu, drži svijeću i udara dlanom u zid - što je savršena paralela prizoru na suprotnom zidu. Osuđeni smo - mi zaljubljenici u vizuelnu umjetnost - da tražimo stvari u zidovima, ili na zidovima - a hoćemo li što naći, zavisi i od umjetnika, naravno, ali ponajviše zavisi od nas samih.
Eto, sad znate što se trenutno nalazi na dva od četiri zida Galerije Atelje Dado na Cetinju. Ne možete ni naslutiti što vas čeka na ostala dva zida...
U povratku smo Pandica i ja zamalo zgazili mladu lisicu. Desio se taj oštri trzaj volanom - desilo se i instinktivno gaženje po kočnici (više onako, reda radi, nego što je bilo realne potrebe, trzaj je odradio sve što je tu trebalo da se odradi), bilo je blizu, malo je falilo - ali taj veseli repić je ipak srećno odjedrio u grmlje pored puta.
Bio je to dobar omen... dobar...
Bonus video:
