Ima nečeg “paganskog” u Momovim slikama.
To sunce, nepobjedivo... Sol Invictus. Blještavi odsjaj mora, reljefna bjelina kamena, sjenke bitvi, ljudi, životinja...
Antičke skulpture, ostaci davnih vremena. Čak možete zamisliti njegove slike bez mora, ali ne i bez obilja svjetlosti, sunca.
Kod Momovog slikarstva me privuklo savršenstvo forme, kolorit, visoka ljestvica likovnog umijeća, nešto što se ne da improvizovati. Po akademskom obrazovanju vajar, njegovo slikarstvo je ispunjenje
Mikelanđelovog ideala, slikanja poput vajanja. Forma posjeduje volumen, reljef slike koju vam se čini da možete osjetiti pod prstima.
Zamišljeni likovi
Ako je Matvejević opisao Mediteran u svom Brevijaru, Momo je pak naslikao njegove simbole. Galebove, barke, rđu, brodske konope, i možda prije svega statičnu atmosferu gradskih trgova, kao iz Felinijevih filmova. (Možda vas u tim motivima podsjeti i na ostvarenja još jednog slavnog italijana, slikara De Kirika, no Momova platna su ako dozvolite ipak nekako “životnija”).
Čini vam se da lica na platnu od nekuda znate, kao da su “uhvaćena” u trenucima. Često se susrijeću u istoj kompoziciji figure mladih i starih, aludirajući na prolaznost života. Mlađe ženske figure su obično savšene, po nekad obnažene, no to nikada ne prelazi u čulno, puteno, ne znam može li se reći metafizička estetika. Uz njih se na kamenom stubištu nađu i par muških cipela, pa se pitate da li nekoga čekaju, ili ih je vlasnik u osobitoj žurbi zaboravio…
Likovi ljudi su često oslikani na pristaništu, zamišljeni, pored brodskih olupina. Kao da su brod i čovjek isto, nošeni valovima i olujama, na kraju mir nalaze u tihim pristanima, gdje rđa i bore na licu svjedoče davno prošla nevremena. More, kao simbol nesvjesnog, kad je tiho i bonaca, daruje spokoj i mir, brodovima i ljudima.
Naš Mediteran
Dugo se poznajemo i kad se sretnemo, obično ispijamo kafu na Pinama, prođe i po koja godina izmedju tih susreta, no razgovor ne gubi na intezitetu. Društvena pitanja, umjetnost, politika. Ja nekako stvarima prilazim izokola, dok Momo kao da u ruci drži čekić i dlijetlo, teze odmah svede do nivoa aksioma. Za slikare se kaže da slikaju kao što i žive, za Moma bi se moglo reći inverzno, da živi kao što i slika, principijelno, ne dajući puno prostora komfornosti kompromisa.
Interesantni su bokeški likovni krugovi ili slojevi. Pravilović, Stanić, Berberović, sjajni umjetnici koji su likovnoj tradiciji Crne Gore, darivali duh Mediterana. Potom su tu Macanović, Popadić, pa mladi Vladimir Jovićević. Ima svakako još umjetnika koje treba pomenuti, pa se pitate, zašto naše ministarstvo kulture ne bi pomoglo organizovanju jedne takve izložbe, na kojoj bi se prezentovala slojevitost Bokeškog slikarstva, sve do baroknog Kokolje i renesansnog Dobrićevića.
Bonus video:
