Lanzarot konvencijom o zaštiti djece od seksualnog iskorišćavanja i seksualnog zlostavljanja utvrđeno je da osobe koje rade sa djecom moraju biti provjerene i obučene, da djeca treba da budu svjesna rizika od seksualnog zlostavljanja i iskorišćavanja i svjesna načina na koji bi mogli da se zaštite.
„Važno je da djeca znaju da je zlostavljač odgovoran za svoje ponašanje. Dijete je žrtva, i nikad ne može biti odgovorno za seksualno zlostavljanje. Zlostavljači rijetko koriste silu, odnosno fizičku agresiju. Najčešće koriste nagovaranje, prijetnje i potkupljivanje. Treba znati da seksualno zlostavljanje ne poznaje granice, događa se u svim kulturama, klasama, rasama, bez obzira na standard, i obrazovni nivo”, kazala je za CIN - CG prim. dr specijalista neuropsihijatar Zorica Barac-Otašević.
U Crnoj Gori, uprkos činjenici da je za posljednjih deset godina registrovano oko dvije stotine slučajeva seksualnog zlostavljnja i iskorišćavanja djece, ne postoji registar pedofila niti jedinstvena baza zlostavljane djece.
Zakonom nije predviđeno ni obavještavanje porodice čije je dijete zlostavljano da je osuđeni pedofil odslužio zatvorsku kaznu i da je ponovo na slobodi. O slobodnom kretanju osuđenih pedofila ni koji način se ne obavještavaju ni obrazovne institucije, škole, vrtići, sportske organizacije...
„Problem predstavlja činjenica da ne mali broj pedofila radi sa djecom, što im omogućava stalni kontakt sa njima“, kazao je za CIN - CG kriminolog prof. dr Velimir Rakočević.
Pedofilija se manifestuje u različitim oblicima od kojih su najteži silovanja djece i primjena drugih oblika nasilja prema djeci, do različitih oblika seksualnog uznemiravanja kao što su seksualne igre, odnosno kontakti sa genitalijama djece.
„Pedofili su osobe koje imaju inverzivni oblik seksualne nastranosti, sa izrazitom sklonošću prema djeci istog ili suprotnog pola. Problem je u tome što ih je teško prepoznati i zbog toga što nije lako izolovati profil ličnosti pedofila. U najvećem broju slučajeva te osobe neupadljivo funkcionišu, odnosno potpuno normalno obavljaju svoje poslove. Tipičan pedofil je makar spolja posmatrano osoba koja je povučena u sebe i djeluje gotovo sramežljivo“, objasnio Rakočević.
On kaže da je najčešće slučaj da pedofili imaju samo jedan poremaćaj u dijelu seksualnog funkcionisanja koji nijesu u mogućnosti držati pod kontrolom, dok su rjeđi slučajevi u kojima kod određene osobe pedofilija postoji udruženo sa drugim poremećajima.
„Pedofili ne posjeduju empatiju, a samim tim nijesu u mogućnosti da razumiju druge. Ukoliko ih žrtva odbije, vrlo su frustrirani i osvetnički nastrojeni. Kod njih je izražen strah od napuštanja, zbog čega su psihički labilni. Osjećaj kontrole im daju djeca kao seksualni objekti, budući da pedofili nijesu u mogućnosti kontrolu vršiti nad zrelom osobom“, kazao je Rakočević.
Istraživanja pokazuju da su pedofili pretežno osobe muškog pola, dok su najmanje dvije trećine žrtava pedofila djevojčice starosti od 7 do 12 godina. Pedofili mogu biti heteroseksualci, homoseksualci ili biseksualci. Pedofili imaju naglašeno osjećanje inferirornosti i prikrivenu agresivnu crtu ličnosti.
„Nije dokazano da je pedofilija urođena. Utvrđeno je da se javlja u adolescenciji i traje do kraja života“, ističe Rakočević.
Uočeno je da pedofile karakteriše izuzetna strpljivost. Oni vrlo dobro proučavaju stanje u porodici i koriste nezadovljstvo djeteta svrstavajući se na stranu djeteta iako dijete nije u pravu. Povjerenje djeteta zadobija na način što mu daje bezrezervnu podršku.
“Zloupotrebljavajući povjerenje djeteta seksualno ga iskorišćava uz uvjerenje da žrtva to neće prijaviti. Pedofili najčešće stupaju u kontakt sa djecom putem interneta ili na školskom igralištu”, kazao je Rakočević.
U razgovoru za CIN-CG, Rakočević ističe da se mora ozbiljno povesti računa o tim vrstama delikta, bez obzira na činjenicu što nijesu u značajnoj mjeri zastupljeni u ukupnom kriminalitetu, jer su u pitanju najozbiljniji napadi na psihifizički integritet žrtve.
“Oficijelne strukture moraju mnogo ozbiljnije da se pozabave sprečavanjem i suzbijanjem ovog oblika kriminalnog ispoljavanja. Imam u vidu posebno teške i dugotrajne negativne posljedice koje izvršioci nanosu žrtvama. Profesionalci u državnim organima i javnim ustanovama moraju znati da doživljaji ovih delikata u djetinjstvu ostavljaju razorne posljedice na kasnije ponašanje i psihičko stanje žrtve, zbog čega moraju biti efikasniji u prevenciji i suzbijanju ovog oblika kriminaliteta,” navodi Rakočević.
Da bi se djetetu pomoglo da savlada negativna i šokantna iskustva, nije dovoljno fokusirati se samo na dijete, već pomoć treba pružiti i drugim članovima porodice koji egzistiraju u istom socijalnom prostoru.
Crna Gora je shodno konvenciji Lanzarot koju je potpisala u svoje krivično zakonodavstvo predvidjela sva krivična djela iz oblasti seksalnog iskorišćavanja i seksualnog zlostavljanja djece. Ali, još nije notirala i arhivirala podatke lica ( identitet i genetski profil, DNK) koja su osuđena za krivična djela predviđena ovom konvencijom, bez koje nema efikasne zaštite djece od pedofila.
Nije teško prepoznati seksualno zlostavljano dijete
“Neophodno je razgovarati sa djecom o lošem ponašanju odraslih. Važno je pričati o tome i u školi”, kaže dr Barac-Otašević.
Ona je objasnila simptome seksualno zlostavljanog djeteta .
“Ima više različitih simptoma koji bi mogli da ukazuju na seksulano zlostavljanje djece. To su upale, infekcije, polno prenosive bolesti, znakovi ozleda u području genitalija ili anusa. Česte su i teškoće sa spavanjem, noćne more, teškoće s hranjenjem, regresija u ponašanju, to jest kada se dijete ponaša kao da je mlađe, pa mokri u krevet ili sisa palac. Pojavljuju se i česte masturbacije, organizovanje seksualnih igara sa prijateljima, igračkama, kućnim ljubimcima, seksualizirano ponašanje (interes za svoje i tuđe genitalije), izgovaranje prostih riječi, seksualizirane teme u crtežima, pričama, igrama… “, kaže ona. Kod zlostavljane djece, objasnila je Barac-Otašević, često se pojavljuje i pokazivanje straha od bliskog kontakta, neuobičajeno agresivno ponašanje prema članovima porodice, prijateljima, igračkama, kućnim ljubimcima.
“Javlja se nekad i strah od određenog prostora ili mjesta, strah od mraka, odbijanje ostajanja nasamo sa određenom osobom ili osobama, napad panike, što može uključivati i vraćanje slika zlostavljanja. Može da dođe i do potrebe prikrivanja tijela odjećom (višeslojno oblačenje), do gađenja od vlastitog tijela, odbijanja održavanja higijene intimnog područja. Moguća su i rizična ponašanja na primjer samoozljeđivanje, bijeg od kuće, te gubljenje interesa za aktivnosti u kojima je dijete prije uživalo, izostajanje sa nastave...”, kazala je Barac- Otašević.
Ona je posebno istakla da roditelji treba da obrate pažnju i ako dijete dobija poklone od nekoga, a ne umije da objasni zašto, ako posjeduje novac, a da roditelj ne zna odakle mu.
“Pedofili često nagovaraju djecu na seks tako što im objašnjavaju da je to edukativnog karaktera i najčešće traže od djece da to ostane njihova tajna. Nije rijetko da djeci prijete tako što im govore da će nešto loše uraditi njihovoj mami, sestri, bratu... U drugim odnosima (osim seksualnim) sa djecom su često pažljivi, o djeci brinu. Zbog toga često okolina i ne sumnja na tu osobu i jako se iznenade kad saznaju istinu, a nerijetko djeci ne vjeruju kad se dijete povjeri. U gotovo 90 odsto slučajeva dijete poznaje pedofila”, kazala je Barac-Otašević.
Bonus video:
