Pred brojnom publikom, početkom septembra ove godine, u galeriji hotela “Quen of Montenegro” u Bečićima, otvorena je izložba novijih ostvarenja, istaknutog crnogorskog slikara Ljuba Popadića (Zrenjanin, 1961). Popadić je diplomirao (1986) na Akademiji likovnih umjetnosti u Novom Sadu, u slikarskoj klasi profesora Jovana Rakidžića. Do sada je priredio dvadeset pet samostalnih, a učestvovao je na brojnim izložbama u zemlji i inostranstvu. Član je ULUCG-a od 1994, a stalno živi i stvara kao slobodni umjetnik u Tivtu.
U kamernom izložbenom prostoru, Popadić se javnosti predstavio sa dvanaest recentnih slika, većeg i galerijskog formata, od čega deset ostvarenih uljem na platnu i dva pastela na papiru, zaštićena staklom. Kao i više puta do sada, Popadić nastavlja da maestralno demonstrira svoj raskošni talenat i izuzetano umijeće u ostvarivanju mediteranske atmosfere, personifikaciji primorskih oriđinala, specifičnoj artikulaciji ambijenata i brojnog autentičnog rekvizitorija.
Osim toga što veoma znalački i vrlo senzibilno bira karakteristične situacije, prizore, personažne skupine i individue, Popadić kao rijetko ko na ovim prostorima, doseže izuzetno visoke nivoe tokom kreativno-likovne egzekucije. Njegov slikarski metje, majstorski je razrađen, doveden je do savršenstva, jednostavan je, lepršav i pitak kao dobro staro vino.
Popadić je pravi majstor produbljenih vizura, pored crtačkih skraćenja, on perspektivne odnose dočarava hromatsko-valerskim gradacijama. Prednji plan je po pravilu rađen gušćim, toplijim i reskijim koloritnim nijansama, a udaljenije partije, likidnijim, transparentnijim i hladnijim nanosima. Sva njegova ostvarenja, bilo brojne slike u ulju ili pak njegovi omiljeni pasteli na bojenom polukartonu, odišu nekim arhaiziranim mirisom, sve je trošno, vremešno i načeto zubom vremena.
Međutim, njegova ostvarenja ne vonjaju destruktivnošću, buđem i truleži, već je sve zaodjenuto jednom optimističko-poetiziranom aurom, sa blagom dozom melanholije i žalom za minulim vremenima. No, koliko god da Popadić maestralno zna da obuhvati šire ambijentalne cjeline, on je izuzetan znalac u supstituisanju pojedinačnih detalja, poput zvona, prozora, škura, portala, zvekira i stilskih okova.
Posebno treba naglasiti da je Popadić uveliko dosegao visoki nivo realizatorske nonšalancije, da se on slikajući, de fakto infantilistički poigrava tretiranom površinom i, na tome mu odista treba čestitati.
Tonovi koji vibrantno trepere
Popadić sa posebnom pažnjom priprema podlogu, vrši vješto podslikavanje širokim četkama sa veoma malo bojenog pigmenta uz obilato korišćenje likidnog rastvarača, a osobito terpentina, a tretirana površina postaje mat i izuzetno podsticajna. Svakako, Popadić ne prekriva cjelokupnu ravan hromatiziranom materijom, neki djelovi platna ostaju neoslikana, a neki su prekriveni nonšalantnim “curitisima”.
Popadić je odista vrsni crtač, crnim krejonom, definiše crtačku matricu, međusobni odnos površina, balansira i uravnotežava kompozicionu shematiku. Tokom slikarskog postupka, on tanjim četkama i kraćim, sitnijim i zakošenim potezima, ili pak manjim i većim tačkama, nanosi želatinoznu hromatsku materiju. Na pojedinim mjestima on vrši koloritno naslojavanje, ali tako da uvijek prethodni tonovi iz pozadine, vibrantno trepere i optikalno se miksuju. U pojedinim partijama, Popadić ide u islikavanju do perfekcije, a mnogi djelovi ostaju ovlaš samo naznačeni. U funkciji je često prskanje četkom, ili pak nijansiranje bojenim sprejom.
Ta smjena i odnos žestoko oslikanih i samo ovlašnih partija, daje istovremeno izuzetnu čvrstinu i lepršavost ukupnom eksplikatu. Njegov kolorit je veoma razuđen i naglašeno topao, vrlo je milozvučan i harmoniziran, a valerska skala je izuzetno široka i rastegljiva.
Bonus video:
