Poznati glumac Lazar Ristovski ovih dana oglasio se zbirkom „Jednostavne priče“ koje predstavljaju sjajne minijature o svakodnevnom životu i neobičnim ljudima. Ristovski kaže da su priče „ispričane na jednostavan način, kako su se nekada pisale i pričale priče, dok još nije bilo televizije i interneta, kada se pripovjedaču vjerovalo i kada se on slušao sa pažnjom i punim povjerenjem da je ono što priča živa istina“.
Ove starinske, ali i svevremene priče u kojima je obrađena suština ljudskog života, objavila je Laguna, a crnogorski čitaoci imaće priliku da se sa Lazarom Ristovskim sretnu na prvoj promociji u Crnoj Gori, u petak 9. oktobra, u 19.30 časova u prostoru Kina “Boka” u Kotoru.
Lazar Ristovski (1952) je završio glumu na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, igrao u više od 4.000 predstava i imao 73 uloge u filmovima i TV serijama. Glumio je i u nekoliko filmova holivudske produkcije. Kao glumac je dobio skoro sve nagrade koje se mogu dobiti na ovim prostorima. Neke od nagrada dobio je i na evropskim festivalima. Producirao je petnaest filmova i režirao „Bijelo odijelo“ i „Bijele lavove“. Napisao je i dva kratka romana: „Bijelo odijelo“ i „Kako sam dobio Oskara“. Kako su nastajale priče iz zbirke „Jednostavne priče“?
Priče u mojoj knjizi su nastajale dugo. Cio život se nataložio u njima. U ovoj knjizi su samo neke od priča, koje želim već dugo da ispričam, ili ispripovijedam, a dosta njih čeka neku sljedeću knjigu. Priče sam pisao u međuprostorima, kad nijesam snimao filmove i radio u pozorištu, i zato ih ovako kasno objavljujem. Uvijek sam imao mnogo posla, pa su priče tek sada došle na red.
Jesu li po vašem mišljenju filmične ove priče?
Po svemu sudeći jesu. Ja nijesam imao namjeru da ih tako pišem, ali je očigledno moje dugo bavljenje filmom uzrokovalo da priče imaju čvrstu dramsku strukturu. Da imaju ono što je neophodno, dobru priču, zanimljive likove, kao i obavezan obrt na kraju koji daje pričama neočekivanost, koju i čitalac i publika u bioskopu voli da vidi. Ja nemam namjeru da po nekoj snimam filmove, ali ima ko će. Moj stariji sin Petar je filmski reditelj, pa možda on napravi film po nekoj od priča.
Pišete o malim ljudima, o svakodnevnom životu običnih ljudi, a u stvari sve su to teme koje muče svakoga od nas. Otkuda vam inspiracija za ovakve likove?
To je uvijek kombinacija proživljenog i imaginarnog. To je spoj emotivnog pamćenja kombinovanog sa maštom i hrabrošću pisca da kopa po sebi do najmračnijih dubina. Pisac, ili pripovijedač, kao uostalom i svaki umjetnik mora biti hrabar. Mora mnogo da rizikuje i mora biti spreman da gubi i da se uvijek jači diže iz pepela poraza. Umjetnost mora da boli. Inspiracija je dakle u nama, koliko i u svijetu koji posmatramo. Za mene je pišući ove priče bilo novo saznanje da je pisac neko ko posmatra, ali u isto vrijeme i kreira ono što će vidjeti. Ta pozicija je po svemu uzbudljiva. Nijeste zaobišli ni sadašnji trenutak koji je posebno vidljiv u priči „Tranzicija“. Kakvu stvarnost nudite čitaocima?
Stvarnost u knjigama je uvijek drugačija od stvarne stvarnosti. To je kao kada se na snimaju upale kamere. Svi hoće da oponiraju život pred kamerama, ali kada se kamere upale sve postaje neprirodno. I to je magija umjetnosti. Stvarnost koja to nije.. Umjetnost je više od stvarnosti.
„Nije para za svakoga“, veli jedan od vaših junaka. Ali nijesu ni jahte za svakoga, pa ni za vašeg junaka Meha. Iz ovih primjera vidimo da mnogima danas nedostaje mjera. Zašto je tako?
Zato ja nemam jahtu nego jedrilicu. Ha,ha. Teško je imati mjeru. U toj sposobnosti leži negdje i filozofija življenja. Rekli su mnogi prije mene: Ne leti previsoko, ali ne padaj ni prenisko. Kada bi to svako mogao, onda bi svako bio i mudrac. A to nije tako. Meho je u mojoj priči htio da pokaže kako je uspješan u životu, pa je kupio jahtu, a o moru ne zna ništa. No, na kraju je more ipak bilo blago prema njemu.
Većina ovih priča je odraz današnjeg vremena. Kakvi su zapravo trenuci ovjekovečeni u vašim pričama?
To su trenuci, koje svi proživljavamo svakodnevno, ali nam oni nijesu u fokusu. Kada ih neko stavi u žižu intreseovanja, oni onda posatju vidljivi, a samim tim i bitni. Moji junaci su, kako se to često kaže, mali ljudi. Ali njima u mojom pričama, nije oduzeto pravo da razmišljaju o velikim temama, kao što su život, smrt, ljubav, ljubomora, zavist, zlo, ili dobro. Mali ljudi tako postaju veliki, kada sebi počinju da postavjaju pitanja, koja sebi postavljaju i filozofi. Mi ta pitanja takođe sebi svakodnevno postavljamo, ali se ne trudimo da na njih nalazimo i odgovore. U toj našoj ljenosti leži i propast i nazadovanje civilizacije.
Želim da ostavim još nešto iza sebe
Iza vas je bogata glumačka karijera i pozorišna i filmska. Bili ste producent i režiser, i Hamlet, igrali ste u holivudskim filmovima. Imate li neostvarenih glumačkih ambicija?
Treba imati mjeru. Ja sam odigrao u pozorištu više od 4.000 predstava i snimo preko sedamdeset filmova i TV drama. Radio sam sa najvećim rediteljima svijeta. Mogao bih biti zadovoljan. Međutim, pristajanje je nagovještaj kraja, a ja još želim da ostavim nešto iza sebe. Da li ću stvarno uspjeti bliska budućnost će to pokazati.
Evropa je ostarjela i sada joj treba mladi ljubavnik
U priči „Ribar i balerina“ Evropu nazivate „ostarelom rođakom“. Zašto? Jesu li onda ove izbjeglice koje svakodnevno pristižu u Evropu mladi rođaci Evrope?
Evropa je ogrezla u dekadenciji. Evropljani misle da mogu da se vječito oslanjaju na istoriju i na prošlost. Ono što je Evropa nekada bila, više nije. Ona mora spremnije da prima mladu krv u svoje vene, pa makar to bilo i u vidu izbjeglica sa Bliskog istoka. Evropa je ostarjela i njoj je potreban mladi ljubavnik.
Bonus video:
