Ne znam pouzdano koja bi godina mogla biti, krajem sedamdesetih svakako, upoznao me Jevrem Brković sa Radovanom Zogovićem.
Odveo me je u KBC, gdje se Zogović liječio kod dr Draga Vukotića, poznatog urloga. Bio je to za mene veoma značajan događaj, pošto sam uveliko čitao Zogovićevu poeziju.
Još kao gimanzijalac u beranskog gimnaziji, oduševljavajući se, mnoge pjesme sam znao napamet. To poznanstvo, sa pjesnikom koga sam mnogo volio, podrazumijevalo je poveću dozu treme i izgledalo mi je prosto nevjerovatno. Mislim da je bila jesen.
Zogovića mi je prvo na čitanje dao moj rođak, profesor ruskog jezika u Beranama Vlado Martinović. On je sve Zogovićeve knjige poezije znao napamet. A uz to, da bi ih što bolje „upio“, nalivperom ih je prepisivao u sveske. Tiho bi me, ponekad, da drugi učenici ne čuju, upitao, kako ide, misleći na čitanje Zogovićeve poezije, a onda dodao: polako, ne kazuj nikom. Opet su se okomili na njega. Vlado je bio golootočki zatočenik, pa je prisustvo određene bojazni, bilo nešto što ta činjica podrazumijeva.
Umjesto u Oku, intervju izlazi u Književnosti
U Herceg Novom, u to vrijeme, a to je bilo krajem 1982. i početkom 1983. godine, boravili su mnogi značajni pisci.
Okupljali su se u tadašnjoj Gradskoj kafani, u centru grada. Ili Staklari kako su je popularno zvali... Gdje se debatovalo o raznim temama, pa i o mom intrevjuu sa Zogovićem i kako ga je Oko odbilo.
Negdje u to vrijeme, pojavio se Vuk Krnjević, urednik uglednog beogradskog časopisa Književnost, i pitao da li bih mu dao intrevju na objavljivanje. Odmah sam pristao i dao tekst, sa uvodom, napisanim sa krajnjim oduševljenjem Zogovićem i njegovom poezijom. Nedugo iza toga, u prvom dolazećem broju Književnosti, interviju je objavljen, na dvanaest strana, bez mog uvoda, ali sa Krnjevićevom napomenom na kraju, koja glasi:
“Objavljujući integralni tekst intervijua koji je Radovan Zogović dao Mirašu Martinoviću, i pored toga što je, naprimjer, redakcija „Oka“ odbila da objavi ovaj intrevju, „Književnost“ u Zogovićevom intrevju vidi ne samo dokument o događajima na „književnoj ljevici“ koje interpretira jedan od aktera događaja, nego i dokument o jednoj literarno - društvenoj svesti koja zastupa stavove primerene sopstvenim shvatanjima u predratnim i prvim poratnim godinama, i tu se zaustavlja. Time se praktično ne uvažavaju svi literarni rezultati različitih generacija jugoslovenskih pisaca za poslednjih tridesetak godina, kao i, što bi rekao Marko Ristić, „moralni i socijalni smisao“ savremene jugoslovenske književnosti. U tom smislu ovaj dokument je od izuzetnog značaja.”
Zogovića je naljutio ovakav komentar i ograda, ali intreviju je ugledao svjetlost dana, što nije bilo beznačajno za ono vrijeme, kada ovaj veliki pjesnik bijaše proskribovan i pod paskom.
Tek nakon što je intervju objavljen, saznajem za književnu polemiku Zogović - Krnjević, koja mu je prethodila, i za Zogovićevo broširano izdanje polemike sa naslovom Književna sudanija.
Prebirajući ovih dana ličnu arhivu, naišao sam na fasciklu na kojoj je pisalo Zogović, u kojoj su bila moja pitanja i Zogovićevi odgovori, pisani grafitnom olovkom, tri fotografije i tri Zogovićeva pisma, pisana tokom pripreme intrevjua, koja rado ustipam ART-u, radostan što će u ovom veoma respektovanom dodatku za kulturu - biti objavljena, uz moju uvod i komentar, i pojašnjenja, koja prirodno ide uz njih.
Prvo pismo Beograd, 29. IX 1982. Dragi Martinoviću,
dobio sam pošiljku s pismom i pitanjima. Odgovaram ukratko - koliko da potvrdim prijem i rečem još ponešto što se u pismu s ovom namjenom može reći.
Pitanja sam pročitao, istina jedanput i „na brzinu“. Od ovog čitanja nijesam ostao u raspoloženju i ubjeđenju da ću na njih odgovoriti. Mnoga pitanja su posljedica nedovoljne ili krive informisanosti u našoj zemlji: Gorki, na primjer, doživljava u zapdanim kapitalstičkim zemljama pravu renesansu, a u SSSR on nije omiljen samo kod onog dijela malograđana koje je zahvatila potrošačka psihologija. Druga pitanja, opet, javljaju se kao „nova“ i malne “nerješiva“ samo u nas, i na njih se ne može dati tačan odgovor ako se ne razotkrije fakat da u kulturnom životu u nas glavnu riječ vode i sve mute antirevolucionari, razni Nikole Miloševići i Lasići; ovo razotkrivanje, međutim, nije još uvijek moguće. Ima pitanja, ličnih da rečem, na koja je suvišno (pa i zazorno) odgoviriti: odgoviriti na sve što o komunistu može izmisliti ćifta, pa još i ćifta koji je u oružanoj borbi s komunistima dobio deblji kraj, a onoga o kome izmišlja vlast mu je izručila kao jarca iskupljenja.Itd.
Nego, ja ću pitanja ponovo pročitati, promisliću o njima i tek tada ću donijeti konačni zaključak kako da postupim. Samo to neće biti odmah, jer prvo treba da napišem pristupnu napomenu i fusnote uz neku od knjiga mojih članaka, koju - radi nehitnog štampanja, sigran sam - hitno traže od mene. U svakom slučaju, ako do sajma (tvog dolaska) ne budem ništa napisao, to znači da sam se odlučio za neodgovaranje, i onda ćemo o svemu još jednom porazgovarati.
Da li Kostić zna subdinu „Kožuha s pola rukava“? Istina, sudbina mojih knjiga („Kožuha“ i zbrike pjesama „Nema blaga osim blaga“) ne uzbuđuje čak ni onaj slavni „odbor za zaštitu slobode umjetničkog stvaranja“ pri Udruženju pisaca Srbije, a kamo li „nenadležne“!
Toliko, dakle, za ovaj put. Ako je Duško još tu (čuo sam da se sprema za operaciju katarakta) molim te da ga pozdraviš od mene i Vjere.
Srdačno tvoj R. Zogović
P.S. Urednik jednog časopisa, vrlo popularnog kada smo mi bili gimnazisti, rekao je da su za uspješno vođenje časopisa, osim svega ostlog, potrebne i dobre noge. A za pisanje, čak i korespodneciju, potrebno je, osim ostalog, i dobro „sjedalo“. Ja, međutim, sjedim dosta teško. R.Z.
Drugo pismo Beograd, 17. XII 1982.
Dragi Mirašu,
Najzad šaljem naš pismeni razgovor. Sad, kad je načisto prekucan, nijesam njime, mojim dijelom naime, zadovoljan i imao sam mučnu želju da ga temeljito preradim. Ali, želju sam imao a snage i, kako to, vidjećeš, Breht kaže, „suverenosti, tako neophodne za pisanje“ - nijesam. Osim onoga stalnog, glavnog, sad me napao i nekakav kašalj, osobito dosadan noću, i bol u krstima, a ja u bolesti - o tome takođe govori Breht - i u tuđem stanu i kad sam bio mlađi nijesam mogao ništa napisati, ne bar „zadovoljavajuće“. I tako, šta je, tu je.
Sad cio teret prelazi na tebe. Šta i gdje da pokušaš, ne bih umio da kažem. O „Oku“ sam već govorio, za „Dugu“ sam uvjeren da moj tekst ne bi objavila, ovaj pogotovu, jer u njemu, kao što ćeš vidjeti, „zaklinjem“ (ova riječ nije čitljiva, pa nijesam siguran da je prenosim u pravom značenju!) Nikolu Miloševića. A on je za „Dugu“ neprikosnoven. I ne samo za „Dugu“ - on može, a da ga zbog toga glava ne zaboli, u beogradskom „Domu omladine“ cijelo jedno veče blatiti Lenjina, falsifikovati njegove misli, izmišljati „njegove“ nepostojeće tekstove, čak ga i nazivati teroristom i pljačkašem. Nije on uzalud, poslije “studentskih događaja“ 1968, u kojima je bio jedan od najaktivnijih (podvukao R.Z.), od asistenta skočio „na“ glavnog profesora!
Ostaje, dakle, kao jedina koliko - toliko pristojna solucija - beogradski „Intervju“. Ali ja mislim da ni on neće „progutati“ mene. Srbi tako postupaju sa mnom evo već ravno 34 godine. Trideset i četiri godine ja sam jedini od literata koji je objavio 6 knjiga, a na radiju i televiziji nije mogao reći ni pola riječi.
Ali ja, ljuteći se i jadajući, premnožih. Oprosti!
Ja, razumije se, ne znam kako si, praktično, riješio “problem cenzure“, i žalim da ga, praktično, nijesi riješio, onako kako izlazi iz prepričavanja u tvom pismu iz Prištine. Istina je uvijek konkretna, a iz prepričavanja u pismu izlazi da si je uzeo i tretirao uopšteno, odnosno apstraktno. A šta to znači, neka pokaže makar ovaj primjer: cenzura koja bi u Zapadnoj Njemačkoj zabranila Hitlerove i hitlerovske spise bila bi - poželjna.
Nego, da i ovdje ne predužim.
Želim ti bar malo dobra. Pozdravi Kostića.
Srdačno tvoj R. Zogović
Treće pismo Beograd, 22. XII 1982.
Dragi Mirašu,
Šaljem ti tri fotografije. Primjedbe unaprijed znam, ali ništa bolje nemamo.
Prema jučerašnjem razgovoru, tebi su potrebne dvije. Izaberi, dakle, dvije, a treću bi bilo dobro da nam vratiš. Valjalo bi da ti iz “Oka“, dođe li do njega, vrate i ostale dvije. Sve tri su unikati.
Ne bude li posla s “Okom“, mogli bismo pokušati u beogradsom “Studentu”. Poslije jučerašnjeg mog razgovora s jednim ovdašnjim Crnogorcem, izgledalo bi da bi se u “Studentu“ nešto moglo postići. Šta misliš o tome? Vidiš li opet Mihaila, pozdravi ga od nas svih. Duška Kostića takođe.
Srdačno tvoj R. Zogović
Svjedočanstvo o jednom vremenu
Zogović mi je odgovore poslao prekucane na pisaćoj mašini.
Naknadno sam tražio rukopis intervjua, pisan njegovom rukom, grafitnom olovkom (smatrao sam značajnim da posjedujem orginal!), koji mi je Zogović poslao s napomenom na početku prvog lista:
Obećao sam ti i šaljem ti rukopis odgovora, iako ti on ne može biti ni od kakve koristi (jer je polučitak, jer je tekstualno ispreturan i jer se konačna redakcija znatno razlikuje od njega. R.Z.)
Ličnu arhivu sam znatno pročešljao ovih dana, što prirodno ide s nekim godinama. Ovu fasciklu i njen sadržaj, sačuvao sam, pošto smatram izuzetno značajnim Zogovićeva pisma, koja su svojevrsna svjedočanstva o jednom vremenu i mojim kontaktima sa njim.
Pošto i sam Zogović naglašava u pismu da su fotografije unikatne, želja mi je i smatram da treba da idu uz ovo sjećanje. Time bi i njegova žalja bila ispunjena.
(Herceg Novi, 28. septembar 2015.)
“Oko” odbija intervju sa Zogovićem
Početkom osamdesetih, nastavio sam komunikaciju sa Zogovićem, time što sam navratio kod njega, u stan u ulici Ivana Milutinovića, u Beogrdu, a onda sam počeo da razmišljam i o intreviju koji bih sa njim napravio. To bijaše vrijeme, kada nije baš bilo preporučljivo intrevjuisati Zogovića.
Godine 1981. iz Prištine dolazim u Herceg Novi, pa ovu ideju još više podgrijavaju susreti sa Lalićem i Kostićem, od kojih više detalja sazanjem o Zogoviću, za koga su oni imali poseban respekt. Već sam prilično ušao u Zogovićevo djelo, a saznao i o njegovim političkim stradanjima, šesnestogodišnjoj izolaciji, nemogućnosti da objavljuje svoje radove, pa je i to bio motiv više – da krenem u oblikovanje pitanja.
Godinama mlad, s malo novinarskog iskustva, napisao sam dvadeset pitanja, vjerujući da će to biti značajan intrevju.
Neka preopširna, neka nezgrapno formulisana, što uočavam sa ove distance, proslijedio sam Zogoviću.
Zagrebački list Oko, u to vrijeme slovi kao liberalan list, u kome se moglo sve objaviti, bar tako se govorilo, što će demantovati moj intervju sa Zogovićem, koji sam poslao uredniku, i čekao.
Oko je izlazilo, ali ne i intrevju. Odvažio sam se, i jednog dana iz hercegnovske pošte pozvao glavnog urednika (ne sjećam se ko je tada obavljao tu funkciju!), predstavio se...
Rekao je: dobio sam intrevju, ali ga neću objaviti. I tu je naš razgovor završen.
Bonus video:
