Najviši princip sveobuhvatno lebdi iznad života, jer se život iz njega izliva.
Leonid Šejka, pismo Iliji Saviću
Izložba crteža arhitekte i urbaniste Vukote Tupe Vukotića - naslovljena "Trag" - otvorena je prije desetak dana u lokalu "Blues Bar" (Meksički restoran) u Podgorici. Riječ je o seriji crteža, nastalih u periodu od 1952. do 1957. godine - u vrijeme Vukotićevih studija na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu.
Inicijator ideje o organizovanju izložbe je Mihailo Miško Vukotić, sin Tupe Vukotića - koji je iz porodične arhive izdvojio očeve crteže nastale u vrijeme koje je prethodilo osnivanju umjetničke grupe Mediala (koja je prvi javni istup imala u junu 1958. godine) - u vrijeme očevog intenzivnog druženja sa nekima od ključnih ličnosti buduće Mediale.
Vukotićevi crteži, koji su ovom prilikom prvi put javno prezentovni - pripadaju domenu vizuelnih umjetnosti, prije nego arhitekturi (mada, ne bi bilo uputno, u ovom trenutku, upuštati se u pokušaje razlučivanja što je tu vizuelna umjetnost a što je arhitektura, ili obratno).
Crteži svjedoče, u prvom redu, o aspiracijama i preferencijama mladoga Vukotića, te o njegovoj učinkovitoj ulozi u nečemu - u to vrijeme skoro pa i neimenovanom - što će suštinski obilježiti srpsku (posredno i crnogorsku) umjetnost druge polovine XX vijeka. U to ime, sasvim je izvjesno da će do sada nepoznati Vukotićevi crteži privući pažnju stručne javnosti - istoričara umjetnosti i arhitekata, u prvom redu. Interesantno bi bilo, sa druge strane, ispitati u kojom mjeri je to razdoblje - što ga pokrivaju crteži izloženi u Blues Baru - obilježilo Vukotićev arhitektonski opus - koji počinje upravo krajem pedesetih.
Tumačenju Vukotićevih crteža treba pristupati vrlo oprezno. Rekli bismo, na prvi pogled, da crteži pripadaju (post)nadrealističkoj tradiciji - koja, u najkraćem, propagira slobodu umjetničkog čina i radikalni otklon od svega što bi se moglo smatrati za povlađivanje uzusima tzv. građanske kulture - ali ne smijemo izgubiti iz vida da su pedesete godine prošlog vijeka u Beogradu - i cijeloj Jugoslaviji - bile godine teških oskudica, tako da je možda iluzorno govoriti o nadrealističkoj tradiciji - kad su uslovi života u to vrijeme bili sasvim nadrealni. (Dovoljno je prisjetiti se svjedočenja Bore Ćosića o posjeti Dadu Đuriću u zimu 1953. godine - tekst je naslovljen Ni glad ni hladnoća "ne mogu ništa" - u vrijeme kada je Đurić živio u Beogradu, u potkrovlju u Ulici Strahinjića bana, u sobici sa nezastakljenim prozorima, u uslovima danas gotovo nezamislivim). Druga važna stvar je ideologija - Vukotićeve crteže je nemoguće razumjeti bez poznavanja ideologije koja iza njih stoji - i koja će kasnije biti ugrađena u ideološku osnovu na kojoj je počivala Mediala.
Uzima se da korijeni Mediale sežu u davnu 1953. godinu - kada su na izložbi ostvarenja velikog arhitekte Le Korbizijea, upriličenoj u Domu omladine Beograda, koji se tada nalazio na Oblićevom vencu - studenti beogradske Likovne akademije: Uroš Tošković i Dado Đurić - stupili u kontakt sa studentima beogradskog Arhitektonskog fakulteta: Leonidom Šejkom i Sinišom Vukovićem - i vrlo brzo otkrili, na obostrano zadovoljstvo, da funkcionišu na istim talasnim dužinama.
Iza složenice Mediala stoji Miro Glavurtić, jedan od ideologa grupe - a složenica je nastala spajanjem riječi med i ala: "Med - med kao eliksir i lek, a koji se veštačkim putem može sintetisati kao proizvod bića sjedinjenih u jednoj ideji i radu. Ala - ala, aždaja, simbol mraka, sukoba i destrukcije". U literaturi ponegdje nailazimo na Medijala - što je greška - pravilno je, dakle, Mediala.
Što je zapravo Mediala?
"Grupa umetnika ili pokret?", pita se Dejan Đorić. "Da li se uopšte medialno stvaralaštvo može promišljati kao slikarstvo, ili je to nešto više? Kako govoriti o principima kada Mediala istovremeno zastupa i tradicionalno i eksperimentalno, a nastoji da ih prevaziđe. Da li je u pitanju skup izuzetnih ličnosti, koje su iz katakombi Beograda pokušale da osvoje svet, ili grupa nebuloznih avangardista?".
"Mediala je stalni dinamizam", nastavlja Đorić pozivajući se na Mira Glavurtića koji piše: "... interakcija suprotnih struja koje su dopirale do tajnih laboratorija Mediale, nesumnjiva je magija ekstrema, borba suprotnosti koja se kultivirala, polovi slikarstva kao estetički i umetnički eho binarne strukture sveta".
U svojoj knjizi "Od avangarde do arkadije" (Clio, Beograd, 2000), Irina Subotić pominje "veliku svesku" nazvanu "Knjiga-objekt br. 2 - Ured za registraciju klasifikaciju " (URK) - "čije stranice sadrže nezamenjljive dokumente o delatnosti grupe (Mediala - op.a.), članovima, izložbama, druženjima, fotografijama, nazivima dela i sl." - a zatim kaže da u URK stoji da su od 1953. do 1954. društvo činili Uroš Tošković, Dado Đurić, Siniša Vuković, Leonid Šejka, Tupa (Vukota Vukotić) i Peđa Ristić - tim redom - uz ovaj zapis:
"Hodanje po ulicama u grupi. Skandalizovanje prolaznika. Ulaženje u kafane sa blokovima. Crtanje sa voštanim pastelima, tušem, pljuvačkom. Rad na crtežima do mogućnosti hartije (dok se ne pocepa).
Slikanje na kartonima sa velikim i debelim slojevima zgrudvane boje (teške fakture). Lutanje po obali Save i Dunava noću, čamcem. Dovlačenje velikih trulih stabala sa Ratnog ostrva plivajući. Vožnja čamcem kroz maglu na poplavljenoj Adi Ciganliji. Herceg Novi, Budva, Sv. Stefan. Nošenje brade, tetoviranje".
Izložba u Blues Baru je ujedno i prilika da opet pomenemo ključno arhitektonsko ostvarenje Tupe Vukotića - Kajakaški klub Galeb, iznad plaže Labud na Morači, u Podgorici - realizovan 1960. godine - koji je, trenutno, u žalosnom stanju - čemu je uglavnom kumovao niz nesrećnih intervencija na originalnom objektu.
U domenu estetskog koncepta, KK Galeb se sagledava kroz očigledan otklon od do tada podrazumijevajućeg ortogonalnog rastera - prvenstveno u horizontalnim ravnima ali i u presjecima, gdje se zapravo otkriva izuzetna prostorna raskoš - uz zapanjujuće čvrst i postojan balans elemenata arhitektonske kompozicije.
KK Galeb predstavlja zaokruženu, paradigmatsku reakciju mladog arhitekte na složeni ambijentalni potencijal rijeke, plaže i strmog rječnog korita - kako u topološkom i prostornom smislu, tako i u kontekstu tadašnjeg sistema društvenih vrijednosti. Spada u red vrhunskih spomenika crnogorske graditeljske kulture, mada stanje u kojem se trenutno nalazi, treba naglasiti, nikako ne govori tome u prilog.
Dakle, nagradno pitanje bi glasilo što je to što povezuje crteže Tupe Vukotića iz perioda 1952. do 1957. i KK Galeb? Ako mene pitate - veza je u očiglednoj namjeri da se raskinu okovi tradicije i da se hrabro krene u drugačije i bolje sjutra.
Na otvaranju izložbe "Trag", o liku i djelu Tupe Vukotića nadahnuto je govorio Svetislav G. Popović, dekan Arhitektonskog fakulteta u Podgorici.
"Jedino čemu je Vukota Tupa Vukotić beskompromisno služio cijelog života bila je ljubav", istakao je Popović, "čije je ishodište u Prvoj poslanici svetog apostola Pavla Korinćanima (1. Korinćanima, 13 : 8) "Ljubav nikad ne prestaje, a proroštvo ako će i prestati, jezici ako će umuknuti, razum ako će nestati"".
Popović je, ujedno, najavio skori izlazak knjige "Vukota Tupa Vukotić/ Trodimenzionalna morfologija Crne Gore" - što će svakako biti povod da opet govorimo o velikanu crnogorske arhitekture druge polovine XX vijeka. (Knjigu možete poručiti na telefon: 067/421299)
Bonus video:
