Filozofski fakultet i Nikšićko pozorište organizovali su književno veče posvećeno prof. dr Slobodanu Vujačiću, čovjeku koji je, kako reče pjesnik Andrija Radulović, za života postao urbana legenda .
„Nije bio samo profesor i književnik, on je bio veoma složena ličnost. Bio je i boem, iskreni drug i prijatlej, zaštitnik studenata, govornik, plemić, slobodar, kozer, emotivac, pisac, drug ljudi, narodni čovjek, kavaljer, istinski intelektualac, državnik, ali i nikšićki original“, kazao je Radulović.
Prema njegovim riječima, Vujačić, univerzitetski profesor, književnik, vrsni govornik, ali i čovjeka iz naroda, kako je često govorio za sebe, i jednan od najpoznatijih, ako ne i posljednji crnogorski boem koga su voljeli i intelektualci i radnici i seljaci, a posebno njegovi studenti, bio je „visoka adresa, na koju ste se mogli pozvati, ako vas snađe nevolja, zaštitni znak Nikšića i Filozofskog fakulteta“.
„Vujačić je bio čovjek nevjerovatne energije, lucidnosti, širine, prirodnosti, obrazovanja, životnosti i koloritnosti. Živio je svoj život bez ostatka i bez poze, onako kako žive samo pjesnici koji u sebi sačuvaju i nešto dječačko, nepotkupljivo. On je, kao rijetko ko, imao kod sebe, u svojim pričama, tu sposobnost da na čehovljevski način kroz mali detalj slika veliki isječak iz života“, istakao je Radulović.
Domaćin večeri bila je prof. dr Lidija Vujačić koja je podsjetila na biografske podatke čovjeka za koga je neko jednom rekao „Lijepo je, ali teško, biti Slobodan“.
Prof. dr Milorad Simunović kazao je da bi se mogla napraviti antologija od nekoliko tomova gdje bi se sabrala Vujačićeva duhovitotst.
„Vujačić je bio među prvim intelektualcima u Crnoj Gori, jedan od najobljih autora koji je imao šta da kaže i znao da kaže. Bio je profesor sigurnog autoriteta, jedan od onog malog broja profesora po kojima se prepoznavala Pedagoška akademija, kasnije Filozofski fakultet“, istakao je Simunović.
U svom izlaganju on se posebno osvrnuo na Vujačićevu najpopularniju i najčitaniju knjigu „Antidnevnik“ .
“’Antidnevnik’ je moderno, pa i postmoderno književno djelo u kome nema nikakvog cinizma. On je antipod velikoj paradigmi. U njoj se održava ključ osjećanja čovječnosti nasuprot dekonstrukciji čovječnosti. Smrt se tretira bez ikakvog straha od života i od smrti, i bez naknadnih metafizičkih racionalizacija“, kazao je Simunović.
Podsjetio je da u „Antidnevniku“ Vujačić govori o svojoj smrti i diktira detaljnu oporuku i uputstva za sahranu, sve do troškova i poruke čitaocima da ne dolaze ako budu snijeg ili kiša.
„Pisac ’Antidenvika’ se literarno identifikuje sa herojskim čovjekom, kroz obične male svakodnevne situacije. U njemu je izobražen originalni književni lik, ustvari dvojnik Slobodana Vujačića. Vujačić i njegov dvojnik su u visokoj politici pronašli književnu scenu. Čitajući ’Antidnevik’ stiče se utisak da političari nijesu ništa posebno, samo oni imaju o sebi mnogo bolje mišljenje nego što ga zaslužuju“, istakao je Simunović.
Narodni tribun
Publicista Maksim Vujačić je kazao da je Slobodan Vujačić 90-ih godina znao da podrži onoga ko je bio u nemilosti, poput Mirka Kovača, Vita Nikolića, nekih novinara, vojnih dezertera...
„Bio je čovjek iz naroda, narodni tribun . Beskrajno je volio Crnu Goru i bio predvodnik posljednjeg kruga nikšićkih pjesnika-boema. Beskrajno duhovit čovjek, narodni političar.
Slobodan Vujačić, Slobodan Bošković i Slobodan Vukajlović - tri Slobodana koje Nikšić ne bi smio da zaboravi i čija djela mora da baštini“, kazao je Vujačić.
Glumac Sreten Mitrović čitao je odlomke iz „Antidnevnika“, a publika je imala priliku da pogleda djelove intervjua iz 1997. godine kada se Vujačić kandidovao za predsjedničke izbore.
„Politika je opasna, može biti bolesni kompromis gdje ponekad morate odstupite od svojih načela. Ono što je najvažnije, mislim da me pošteni ljudi drže poštenim čovjekom“, kazao je tada Vujačić.
Dobitnik “Oktoiha”
Slobodan Vujačić je rođen 1931. godine u Nikšiću, gdje je završio osnovnu školu i Gimnaziju. Diplomirao je, magistrirao i doktorirao na Filološkom fakultetu u Beogradu.
Svoj radni vijek je, kao redovni profesor iz oblasti crnogorske književnosti, proveo najviše na Univerzitetu Crne Gore, a 1994. godine dobio je nagradu „Oktoih“. Bio je organizor i učesnik na velikom broju simpozijuma i naučnih skupova u zemlji i inostranstvu.
Objavio je nekoliko naučnih monografija, priredio niz izdanja, među kojima su naročito zapažene zbirka pjesama Augustina Tina Ujevića „Auto na korzu“, „Istorija crnogorske književnosti XX vijeka“, „Crnogorski iseljenici“, kao i desetine stručnih i naučnih tekstova, priča... Dobitnik je poznate „Politikine“ nagrade za kratku priču, organizator „Nikšićkih književnih susreta“, pokretač i prvi urednik časopisa „Spone“. Bio je, kao nezavisni kandidat, član Predsjedništva Republike Crne Gore. Umro je 1998. godine u Nikšiću gdje je i sahranjen.
Bonus video:
