„Jedan koji itekako vjeruje u čitaoca, ne samo zato što zna da književnost nije sama sebi svrha, već zato što vjeruje da dobar čitalac katkad postaje i dobar pisac je i Ognjen Spahić, autor koji itekako obilježava jugoslovensku književnu scenu i snagom svoje riječi uzbuđuje čitaoce širom nekada zajedničkog prostora karakterističnog po upotrebi četvoroimenog jezika za koji nam ne treba prevodilac“, kazao je publicista i novinar Vanja Kovačević, otvarajući književno veče sa Spahićem u okviru XVIII Nikšićkih književnih susreta.
Činjenica da je čitaoc bitan za Spahića leži možda i u tome što se kao srednjoškolac našao u toj ulozi kada je, naslanjajući se na Hemingveja i Bukovskog, pokušavao da piše, tada je, kako je kazao, shvatio da je čitanje takođe jedna vrsta talenta, avantura koju sami birate. On je, veoma brzo, iz jedne avanture prešao u onu drugu, spisateljsku, gdje se, dok piše, osjeća kao “hazarder koji srlja u nepoznato“.
“Spahić shvata da je mnogo teže istinskom stvaraocu biti izgnanik iz jezika, nego prognanik iz države. Prvo zato što je jezik kuća bivstva i istok svega, ali i zato što jezik predstavlja prostor najdublje čovjekove intime“, kazao je Kovačević.
A jezik je, kako kaže Spahić, jedina teritorija kojoj pripada svim svojim bićem i na kojoj se osjeća ugodno. Vjeruje da prostor književnosti nikada nije bio geografski omeđen, a na njegovim gostovanjima po Evropi ljudi ga nikada nijesu doživljavali kao pisca vezanog za neku državu i naciju.
“Tamo u Evropi imate mogućnost da komunicirate sa ljudima koji bez ikakve predinformacije uzmu vaš tekst preveden i u njemu pronađu lijepo čitalačko iskustvo i to je suštinski jedina satisfakcija“, kazao je pisac.
“Spahić svoje stvaranje temelji na pravim književnim vrijednostima obojenim snažnim emocijama. To je i razlog zbog kojeg njegovo djelo obilježava duboko uticaj zemlje koja više ne postoji“, istakao je Kovačević.
Spahić priznaje da je najvažnije što je rano shvatio da nema ništa važno da kaže već da samo ima potrebu da piše, barata idejama i slijedi emocije, a na drugoj strani mosta su čitaoci, koji procjenjuju da li je to dobro.
Pisac vjeruje da velika djela nikada ne mogu nastati iz niskih pobuda, kao i da pisac nigdje ne može stići ako krene “za tragovima kao što su politika, ideologije, realnost koju živimo posljednjih dvadeset godina“.
“Njegova literatura nastala je po principu oslobađanja. On je pisac koji ne vjeruje u floskulu o prebrzom načinu življenja. On dobro zna da je vrijeme unutrašnja forma čulnosti, da ono ne postoji van nas”, kazao je Kovačević.
Nagrade mogu biti opterećene pogrešnim projekcijama
Za roman “Hansenova djeca“, objavljen 2004. godine, Spahić je dobio nagradu “Meša Selimović“, a za zbirku priča “Puna glava radosti“ nagradu Evropske unije za 2014. Nagrade prijaju i daju podsticaj za dalji rad, ali, kazao je Spahić, nekada mogu biti opterećene pogrešnim projekcijama i dobrim namjerama koje mogu biti rezultat loših odluka.
“Vrijeme je najbolji filter koji nikada neće oduzeti nagrade pojedinim ljudima koji ih nikada nijesu dobili", kazao je pisac kome je Papua Nova Gvineja, na nekoj initmnoj geografskoj mapi, mjesto blisko kao što su Kuči ili Piperi.
Galerija
Bonus video:
