Pisanje romana nije proces koji je posve kontroliran

Pablo Pikaso, najveći slikar dvadesetog stoljeća, i Dora Mar, njegova muza, fotografkinja, umjetnica, junaci su novog romana „Dora i Minotaur“ hrvatske spisateljice Slavenke Drakulić. U romanu je prikazan njihov ljubavni odnos u burnim godinama od predvečerja Drugoga svjetskoga rata do njegovog kraja, u najvažnijem slikarskom razdoblju slavnoga umjetnika.

U ovom romanu Slavenka Drakulić je rekonstruisala život Dore Mar, njenu patnju i radosti, život u kome je ona bila dio pariškoga nadrealističkoga umjetničkog kruga. Pol Elijar, Žak Lakan, Žorž Bataj i mnogi drugi slikari, pjesnici i filozofi s kojima je Dora Mar prijateljevala, dio su ovoga fascinantnog zapisa koji razotkriva njenu intimu i ovisnost o Pablu Pikasu, čovjeku koji je u svemu, od odbačene žice do svojih žena i ljubavnica, vidio samo materijal za svoje stvaralaštvo. „Dora i Minotaur“ veličanstven je portret žene koja je doživjela slom dijeleći život i ideale sa strastvenim genijem. Roman „Dora i Minotaur“ Slavenke Drakulić objavila je zagrebačka Fraktura.

Slavenka Drakulić, novinarka i spisateljica, rođena je u Rijeci 1949. Objavila je trinaest knjiga, a neke od njih prevedene su na više od dvadeset jezika. U izdanju američke izdavačke kuće Penguin izašlo joj je šest naslova. Živi na relaciji Hrvatska - Švedska, a za ART je govorila iz Zagreba.

• Otkud ideja za povijest o nesrećnoj ljubavi i sudbini Dore Mar?

- Često je u izboru neke teme presudna slučajnost. Dogodilo se da sam zamoljena surađivati na dokumentarnom filmu o Dori Mar režisera Željka Senečića. Zainteresirala me osoba o kojoj se tako malo zna a imala je vrlo zanimljiv život. I moj književni lik Dore - jer ne radi se o biografiji - je rođen. Poslije je sve išlo lako, trebala sam samo zamisliti sebe na njenom mjestu! Zato i mislim da je moć imaginacije ključna za stvaralaštvo dok je iskustvo manje važno.

• Na kakvim se sve istraživanjima temelji vaš roman „Dora i Minotaur“?

- Moram ponoviti da mi nije bila namjera pisati biografiju. Moja se Dora razlikuje od stvarne po tome jer je književni lik, a slična joj je po tome jer sam taj lik stvorila držeći se povijesne Dore. O samoj Dori nema puno literature, tek tri relevantne biografije od kojih je najvažnija „Dora Mar - zatočenica pogleda“ Alisije Duhovne Ortisz, objavljena i kod nas. Svjedočanstava o njoj je dosta, ali u brojnim knjigama o Pikasu, njegovim biografijama, svjedočanstvima ljudi koji su ih poznavali i slično. Sve to zajedno bilo je više nego dovoljno. Jer ja sam željela napisati roman i zato sam se usredotočila na njezin doživljaj ljubavi prema Pikasu, njihov ljubavni i umjetnički odnos i život nakon što ju je on napustio.

• Za naslov knjige ste izabrali poznati istoimeni Pikasov crtež, iz 1936. nastao ubrzo poslije poznanastva sa Dorom Mar. Koliko pikasovo djelo korespondira sa vašom knjigom. Je li i vaš Pikaso Minotaur koji proždire mlade žene?

- Činilo mi se da taj crtež vrlo precizno opisuje njihov odnos, odnos dominacije zapravo. Iako je crtež simbol njihovog odnosa, ne da se usporediti s romanom u kojem likove i Dore i Pikasa nastojim dati vrlo nijansirano. U romanu sam pokušala opisati njihove psihološke portrete a Pikasa kako ga vidi Dora. Ona ga naime ne vidi samo kao ljubavnica, nego i kao umjetnica. Jer bilo bi jednostavno napisati da je on bio mačo u njegovom odnosu prema Dori i ženama općenito. Pikaso je bio i puno više od toga, veliki umjetnik svjestan svoje veličine.

• Dora je prije nego što je upoznala Pikasa bila poznata umjetnička fotografkinja. Poslije dvije godine veze sa Pikasom ona se odrekla svojih ambicija i fotografije. Kako to objašnjavate?

- Pa i Dora je bila svjesna njegove veličine. I zato, kad joj je njezin umjetnički mentor i idol rekao da se prestane baviti fotografijom kao drugorazrednom umjetnošču, ona je to spremno prihvatila. Istina, nadala se da će ugađanjem zadržati njegov interes, ali u tome se prevarila. Dora je imala u sebi mazohističku crtu, s tim se slažu svi njeni biografi.

• Dora je odustala od same sebe zbog partnera. Zapravo bila je njegova žrtva. Kako tumačite taj gest?

- Moja knjiga je studija tog odnosa, mislim da je upravo u tome njena zanimljivost... Nije to bio samo čin žrtvovanja zbog ljubavi, ne prihvaćam tu romantičnu interpretaciju. Mislim da je njeno povjerenje u njegovo shvaćanje umjetnosti igralo veliku ulogu u njenom odustajanju od fotografije. Problem je da je tako odustala i od sebe. Tek je naknadno osvjestila što joj je zapravo fotografija značila. Bio je to njezin štit od svijeta.

• U Vašem romanu „Dora i Minotaur“ Dora vodi bilješke na hrvatskom. Šta ste htjeli time da naglasite?

- Poznata je činjenica da je otac Dore Mar bio Hrvat, arhitekt Josip Marković. Ona je pored maternjeg francuskog govirila španjolski - koji, usput rečeno, govori s Pikasom - i hrvatski. Zašto onda u romanu ne bi i pisala bilješke na hrvatskom jeziku? Vjerujem da je to čini još zanimljivijim likom.

• Dora je posljednjih 40 godina svoga života živjela povučeno. Je li ostavila nekakvo svjedočanstvo o svom životu?

- Ne, nije ostavila baš nikakvo svjedočanstvo. Međutim ima dosta svjedočanstava o njoj, dovoljno da zamislim kako je taj njezin usamljenički život mogao izgledati. Zanimljivo je da se u mladosti izrugivala majci koja je bila pobožna katolkinja, a zatim je i sama krenula tim putem. Kako je za nju rekao dr Žak Lakan koji ju je sam uputio na religiju, bila je osoba kojoj je trebala čvrsta struktura, okvir. Očito, nakon Pikasa taj joj je okvir pružila crkva i njeni rituali.

• I ovaj vaš roman kao i prethodni o Fridi Kalo je u neku ruku knjiga o bolu. Šta još spaja ove dvije knjige?

- Činjenica da su obje žene i umjetnice i njihova borba za opstanak u svijetu nenaklonjenom ženama. Bile su vrlo različite, Frida se tvrdoglavo borila upkos teškim životnim okolnostima i zapravo se izborila za to da slika. Danas je ikona. Dora se pokazala kao slaba, nesigurna u svoj identitet i umjetničku vokaciju. Nisu samo okolnosti razlog da se nije uspjela izboriti za sebe.

• Šta za vas kao pisca znači pisati o bolu, bilo da pišete o Fridi, Dori, tuđem, ali i sopstvenom bolu?

- Bojim se da pisanje romana nije proces koji je posve kontroliran. Mene kao tema zanimaju žene, tijelo, rubna iskustva - u to spada i bol. Ipak, odluka da pišem o boli nije svjesna, ona izbija na površinu u toku samog pisanja. Zato je književno stvaralaštvo i zanimljivo, nikada ne znate kuda će vas nit priče ili logika lika odvesti...

• Ima li ova priča o Dori Mar paralelu u našem svijetu?

- Ova priča ima paralelu u svakom svijetu pa i našem. I to ne samo u životu umjetničkih parova, nego i u svakodnevnom životu. Žene stalno dolaze u dileme i moraju i dan danas birati između svojih interesa i onih muža, djece, obitelji. One su te koje su dovedene u situaciju da rade kompromise, bez obzira na formalnu ravnopravnost.

• Koliko je knjiga „Dora i Minotaur“ priča o feminizmu i o mjestu žene u umjetnosti?

- Donekle, iako feminizam nije u prvom planu. Zanimljiv je bio odnos nadrealista prema svojim kolegicama, Andre Breton ili Pol Elijar odnosili su se prema njima prvo kao prema ženama. Njihova umjetnost bila je u drugom planu, iako su neke od njih bile izvanredne. S druge strane, baš tih tridesetih godina XX stoljeća žene se osamostaljuju, prestaju biti muze i postaju umjetnice.

• U nedavnom intervjuu sa kubanskom spisateljicom Zoe Valdes, autorkom romana o Dori i Pikasu - „Žena koja plače“ rekla mi je da su njene ljudske simpatije više na Dorinoj strani nego Pikasovoj, a umjetničke simpatije na obje strane te da je Pikaso bio čudovište kao ljudsko biće, a kao umjetnik - bog. Je li i vama blizak ovaj stav?

- Složila bih se da je bio čudovište, i ja ga takvim prikazujem s jednom ogradom. Naime, ja vjerujem da je i on sam bio žrtva vlastite genijalnosti. On kao osoba nije ni postojao izvan svoje umjetnosti, u njegovom životu sve je bilo podređeno stvaranju. Ukrakto, nije bilo mjesta za Pabla, samo za Pikasa.

Feministički pogled na svijet

U publicističkim knjigama Slavenka Drakulić uglavnom se bavi postkomunizmom i ratom. Njena prva publicistička knjiga „Smrtni grijesi feminizma“ (1984.) jedan je od prvih priloga feminizmu u Hrvatskoj. Slijede „Kako smo preživjeli komunizam i čak se smijali“, „Balkan Express“, „Cafe Europa“, „Oni ne bi ni mrava zgazili“ (za koju je na Sajmu knjiga u Lajpcigu 2004. dobila Nagradu za evropsko razumijevanje), „Tijelo njenog tijela“ i „Basne o komunizmu“. U književnim djelima okrenuta je ženskom tijelu, bolesti i traumi. Objavila je romane „Hologrami straha“, „Mramorna koža“, „Božanska glad“, „Kao da me nema“, „Frida ili o boli“ i „Optužena“. Objavila je tekstove u časopisima i novinama The Nation, The New Re public, The New York Times Magazine, The New York Review Of Books, Süddeutsche Zeitung i drugima te u lokalnim medijima.