Mojca Kumerdej je slovenačka spisateljica, filozofkinja, publicistkinja i umjetnička kritičarka. Pored beletristike, piše i tekstove iz oblasti teorije književnosti, publicističke tekstove, kao i kritičke tekstove o savremenom plesu, performansu i intermedijskoj umjetnosti. Autorka je romana “Krštenje nad Triglavom”, zbirke kratkih priča “Fragma” i “Tamna materija”, u kojima kroz perspektive raznovrsnih likova, oštro, precizno i povremeno duhovito otkriva unutrašnje rubove svakog pojedinca i savremenog društva. “Tamnu materiju” je nedvno objavila Geopoetika u prevodu Ane Ristović. Mojca Kumerdej živi u Ljubljani odakle je govorila za ART.
Kako su nastajale priče iz zbirke „Tamna materija“?
- Poslije dobrog prijema zbirke priča „Fragma“, koja je kod izdavača Beletrina izašla krajem 2003. godine, htjela sam da izbjegnem ponavljanje. Svaki period literarnog pisanja znači i koncentrat mog životnog razdoblja mada u svom pisanju nikad nijesam direktno autobiografska. Iako u pisanju literature nema metapozicije, iz koje bi autor mogao da se isključi, kod autobiografskih zapisa vidim problem u tome, da pisac jako teško prekorači, prevaziđe svoje vlastite predstave o sebi i svoje fantazme. Pisanje literature mi znači i proces otkrivanja mene same i mojih nesvjesnih mehanizama što mogu da postignem kroz otuđenje tako, da o različitim temama pišem kroz različite perspektive - žensku, mušku, kroz perspektivu djeteta, pa i sami likovi su stavljeni u različite društvene kontekste. U kreativnom procesu tako mogu da sretnem sebe u detaljima, koji su za mene manje ili teško prihvatljivi, jer u njima sretnem sebe kao stranca. Ali to, gdje sretnem samu sebe, je moja intimna priča, bitno za literaturu je da se u njoj sretnu i prepoznaju čitaoci i da prepoznaju mehanizme, ženu, čovjeka, društvo i u globalu čovječanstvo.
Kako konkretno naslov ove zbirke korespondira sa pričama? Ili, zašto baš ovakav naslov?
- Naslov mora da zvuči kao koncentrat zbirke priča ili romana. Literaturu doživljavam kao fluidni organizam, koji mora da bude dovoljno jak, da može autonomno da živi i preživi kad ga objavim i ostavim dalje od sebe. Zato sam precizna u strukturiranju pisanja i puno se bavim jezikom, jer pisanje mora da ima obzir prema temi, pravi ritam, pravu temperaturu, boju, atmosferu. Pisanje priča je puno više od linearnog pripovijedanja neke storije. Sam način izvođenja i struktura tek stvaraju uslov za umjetnost. Osobno mi se čini jako bitna razlika između kulture i umjetnosti. Umjetnost mora da isiječe pogled kao britva u Bunjuelovem filmu „Andaluzijski pas“. Kultura, naprotiv, ima drugčiji učinak i više manje znači već poznatu, benignu, komodificiranu repeticiju stanja stvari, koja nas ne iznenađuje. Zato je za umjetnost nužna pažljiva strategija kod pisanja o teškim i osjetljivim temama, da ne ostaje na razini šoka ili na razini lake zabave ili komodificirane kritike društva, koja može da bude naivna ili cinična. Sama izbjegavam cinizam, jer je neproduktivan, sa cinizmom pisac ne reflektuje svoju poziciju i ustvari crno bijeli svijet, o kom je sam ili najpametniji ili možda žrtva, a svi naokolo su idioti ili su krivi za njegov položaj. Ironija i samoironija mnogo je kompleksnija. Zato ima u mom pisanju puno ironije i samoironije, mada su ironičke note nekako organski upisane u moj proces pisanja.
Literaturu doživljavam kao fluidni organizam, koji mora da bude dovoljno jak, da može autonomno da živi i preživi kad ga objavim i ostavim dalje od sebe
Nauka često mijenja definicije tamne materije, jer se o njoj zna veoma malo. A vi ste i pored toga svoju knjigu naslovili njenim imenom?
- Materija, koju možemo da osjetimo ovdje na zemlji i kada pogledamo u nebo znači samo pet posto mase znanog nam svemira. Zbog učinka gravitacije na kruženje galaksija, planeta, zvijezda, dakle na vidnu materiju, postoji hipoteza o postojanju tamne materije, koju istražujemo i pokušavamo da stvorimo ponovo u CERN-u i drugim mjestima u svijetu. Ali pored tamne materije postoji i hipoteza o neznanoj energiji, imenovanoj tamna energija, zbog koje se svemir širi i koja se uklapa u standardni model kosmologije i mijenjanje mase u energiju, pri čemu brzina svjetlosti predstavlja konstantu. Dakle, znamo da postoji nešto, jer to utiče na naš svijet u kome živimo i koga možemo da opažamo i mjerimo, ali ne znamo tačno, šta je to. Isto tako moglo bi se reći i za naš uži kosmos, za procese koji se odražavaju na društvenoj razini pa i u našim intimnim univerzumima.
Koliko se tamna materija u ovoj knjizi odnosi na tamu etike i moral današnjeg čovjeka?
- Znamo, da nas nešto tjera, zato jer to doživljavamo, ali često ne znamo zašto. Iako imamo neku predstavu, kako bi htjeli živjeti kao pojedinci, šta bi htjeli da postanemo, sa čime bi htijeli da se bavimo, u kakvom intimnom odnosu bi željeli da živimo, ali uprkos našim htjenjima možemo da se nađemo u životu, da bi se radije mijenjali za nešto drugo. Isto tako može nas iznenaditi neka situacija, u kojoj postupamo sa hrabrošću, za koju nijesmo znali, da je imamo. Ili nas iznenadi situacija, u kojoj uradimo nešto, što ranije nijesmo mogli da zamislimo da možemo da uradimo. Recimo u priči „Pod površinom“ iz zbirke „Fragma“, u kojoj majka, u svojoj infantilnosti ljubomorna na svoju malu ćerku, dopusti, da se ćerka udavi u moru, s čime se oslobodi svoje konkurentkinje za ljubav svog muža i oca ćerke. Taj strašan čin, koji je nasuprot predstavama o bezuvjetnoj roditeljskoj j ljubavi i još više majčinskoj ljubavi prema svom djetetu je kao motiv prisutan više manje u svim kulturama. Ili priča „Mihael ponekad ćuti“ iz „Tamne materije“ o djevojčici, koja zna i osjeća, da nešto u njenoj porodici nije u redu, ali sa svojim djetinjim razumevanjem to ne može da artikuliše. Svi mi imamo u sebi demone, sa kojima se više ili manje borimo ili im se prepuštamo. Sve nas ponekad napadnu emocije kao ljubomora, zavist, mržnja, ali etika počne u trenutku, kada se odlučimo, da li ćemo se tim demonima prepustiti ili im začepiti usta.
U ovim pričama pišete i o kategorijama kao što su prostor i vrijeme. Zašto su vam te teme inspirativne?
- To se veže za pitanje, od čega se sastoji svijet u kome živimo. Naučeni smo, bar u savremenim zapadnim civilizacijama, da je vrijeme linearno, mada neke druge kulture o vremenu razmišljaju i doživljavaju ga ciklično. Ali ljudima se ponekad dešavaju čudne stvari, koje ne mogu da inkorporišu u koordinate univerzuma kojeg poznaju. A kad nam se dese ova rubna stanja, bacaju nas iz poznatog i onda možda o njima razmišljamo ali se možda zbog straha pred nečim, što ne možemo da objasnimo, povučemo, jer se plašimo stigmatizacije. Sam prostor može da nam unaprijed definiše doživljaj vremena. Ako imamo osjećaj da smo negdje zatvoreni, onda nam vrijeme prolazi veoma sporo. U slučaju pozorišne predstave, koja traje tri sata, vrijeme može da nam prolazi jako brzo ili brže nego predstava koja je za polovinu kraća. Sve to zavisi od toga kako se naša osobna struktura uklopi u vanjsku strukturu prostora i vremena.
Vaše se priče u globalu bave modernim pojedincima. Pa kakav je svijet u kome oni žive?
- U svijetu postoji puno apsurda, paradoksa i nepravednosti. U toku posljednjih godina i na zapadu sve više ljudi živi slabije nego prije, međutim ekonomsko političke elite sve se više bogate. Pa i u svjetskoj ekonomiji postoje crne rupe i sisaju novac, koji bi u obliku državnih poreza morao da se vrati društvu. A ne vraća se i nestaje u poreskim rajevima, kroz koje funkcioniše svjetska ekonomija. Iako postoje nevladine organizacije, pravnici, koji nastoje regulisati kapitalne dobitke korporacija, u tom poduhvatu su kao usamljeni plemeniti vitezovi, jer međunarodne strukture, uključujući i Evropsku uniju, nemaju nikakvog interesa, da se ta fešta prekine, jer imaju elite i pojedinci u njoj, među njima i političari, velike koristi. Problem je u tome, da države, uključujući i puno demokratskih, postaju sve slabije i puno obaveza prelazi na civilno društvo a istovremeno sve više traže od građana, koji svoje države doživljavaju kao parazitske tvorevine. Demokratsko uređena država morala bi pružiti pravno transparentno djelovanje, sa zaštitom i isto tako obavezama za državljane, ali u puno slučajeva to nije tako.
Jedna od tema ove knjige je i pitanje ličnog identiteta. Zašto je ovo pitanje važno danas u savremenom svijetu?
- Identitet pojedincu pa i kolektivu pruža sigurnost ali isto tako može da mu pruža i osjećaj ograničenja. U tradicionalnim zajednicama, koje su više ili manje patrijarhalne, identitete i pozicije u zajednici su jasne: žena na primjer vertikalno prelazi od djevojčice, djevojke, žene, majke, bake itd. Od djevojke se očekuje da stupi na taj put, ako se odupre, recimo prinudnom braku, za nju je najbolje da bježi, a bijeg zanju znači i isključivanje iz zajednice. Problem je u tome, da se identiteti doživljavaju kao nešto fiksno, organsko, a ne kao fleksibilno. Ja sam recimo, za crnogorske čitaoce vjerovatno spisateljica sa zapada, za Njemce pripadam jugoistočnoj slovenskoj književnosti, a u Latinskoj Americi sam jednostavno evropska spisateljica.
Vi ste i pisac i likovni kritičar. Koliko je bitna kritika umjetnosti danas i kako ona utiče na umjetnike?
- Kritika umjetnosti je bitna, jer znači refleksiju umjetnosti. Međutim u medijima postaje sve manje poželjna i zamijenile su je jednostavne najave umjetničkih događaja ili neki pi ar zapisi. Mnogi urednici misle, da ljudi vole da čitaju lake, jednostavne, „komunikativnije“ forme, što nije istina i ne znači, da to što ljudi pročitaju i vole. Tek kad se ljudima pruža izbor, mogu da biraju.
Cinici se žale ali ne žele promjene
U ovim pričama posebno je naglašena lična sloboda pojedinca i odnos prema društvu. Šta ste zapravo htjeli time da naglasite?
- Iz psihoanalize znamo, da sloboda u radikalnom smislu znači isključenje markera, ludilo, u kom je čovjek izbačen iz društvene strukture i postaje, zatočenik, zatvorenik sopstvenog haosa. Sloboda je uvjek ugrađena u odnose, odnose između sebe i drugih, kolektiva, društva. Ako se više - manje prepuštamo svojim impulsima, brzo se nađemo u kavezu u društvu sa lijenošću, mržnjom prema sebi i drugima, i prije ili kasnije zaboravimo na svoju odgovornost za svoj život, pa na svjesnoj kao i nesvjesnoj razini tako postajemo cinični. A cinizam, koji sadrži tešku frustraciju gorak je za cinika i za njegovu okolinu, a dobar je za vlast, jer cinici izuzev što se žale, oni u stvari ne žele promjene.
Bonus video:
